INTERVJU S REDATELJICOM

SNJEŽANA TRIBUSON 'Često razmišljam da odustanem i da se bavim svojim vrtom, ali HAVC treba braniti do zadnje stepenice, da ne kažem zadnje kapi krvi'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 26.02.2017. u 11:36

Zagreb, 220217. Snjezana Tribuson, hrvatska redateljica, scenaristica i glumica, snimljena na Akademiji dramskih umjetnosti.
Na fotografiji: Snjezana Tribuson i Mirjana Dugandzija.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Definitivno, premijer nam ne izgleda baš kao strastveni ljubitelj umjetnosti. Ali nadam se da ne misli da će prezentirati svoju zemlju s paškom čipkom, drniškom janjetinom i međimurskom gibanicom

Iako sam sa Snježanom Tribuson htjela razgovarati o mirisu kolača koji se širi iz njenih filmova, vanilije i cimeta, čokolade, kave i šlaga, o mladosti u hrvatskoj provinciji koju dijelimo i koja me, iako u rodnom gradu ne bijah desetljećima, kako... hm, odrastam, sve više opsjeda - politika i ono što se ovih dana događa u Hrvatskom audiovizualnom centru, u kojem su medicinska sestra, uzdrhtali desničarski povjesničar, hrvatski branitelji i tako ti odlučili uzeti stvar u hrvatske ruke... a, odvlačilo nas je, svako malo, od onog što nam je objema drago.

Vaše filmove često nazivaju “ženskim”, to bi bilo valjda “žensko filmsko pismo”. Smeta li vam to?

- Ne. Valjda su takvi zato što imaju glavni ženski lik. Ili što je redateljica žena, i glavni lik žena. Nisam sigurna u opravdanost te odrednice, pogotovo što ima i muškaraca sa sličnim senzibilitetom. I drago mi je da su za ovu godinu za dugometražne filmove novac dobile i dvije autorice, Sonja Tarokić i Barbara Vekarić, samo, da bi snimale, HAVC mora ponovno postati “protočan”.

Pa nije valjda upitno?

- Nadam se da nije. No, moramo vidjeti što će biti s tom odlukom da ministar kulture mora potpisivati sve ugovore iznad 200.000 kuna. Ako se zakon ne precizira, onda će to ministrica morati potpisivati.

Može li se to od nje očekivati?

- Mislim da može, ali to nikako nije pametno, jer znači kontrolu politike nad filmom. Drugo je funkcioniranje HAVC-a kao ustanove - ministar je takve ugovore potpisivao, jer ustanovu, dakle hladni pogon, financira Ministarstvo.

U vašem zadnjem filmu, božićnoj komediji, lik Ksenije Marinković ima problema s usamljenošću. Dotad je živjela sa sestrom, koja se razboljela. Drugi ženski lik je operna pjevačica, pa u filmu ima opere, Don Giovannija, što se referira na muško-ženske odnose... Jesu li ženski filmovi vaš izbor, ili se tako dogodi?

- Mislim da je ovo više film o ženi koja ima problema s usamljenošću. Sestrina dijagnoza nije baš bezazlena i njena perspektiva je da ostane sama.

Što vi mislite o takvoj sudbini?

- Mislim da se čovjek vrlo teško privikne na samoću i onaj tko se dosjeti da su komune idealan način življenja u starosti od toga će napraviti biznis. Kad imaš 70 ili 80 godina, više nemaš partnera, ili ga nisi ni imao, a djeca za tebe nemaju vremena... tvoja perspektiva je starački dom. To je nešto najtužnije, što smo vidjeli u filmu Ante Babaje, gdje osoblje samo provjerava jesi li ti umro. Takva zajednica, kao što su 60-ih godina bile komune, gdje bi u većem stanu s nekoliko soba živjelo nekoliko ljudi koji bi imali zajedničku prostoriju u kojoj se mogu družiti, ali i svoju sobu sa svom privatnošću, mislim da je to divno. A što vi mislite, Mirjana?

Pakao, to su drugi. Želim starost dočekati sama, s unucima i njihovim neredom oko sebe te impozantnim neredom koji i sama stvaram. Dobro bi nam došao kuhar, što sad zdušno radi moja mama.

- To je perspektiva, ali mislim da to malo ljudi ima, bake i dede možda dobiju unuke kad njihova djeca idu navečer van. Po danu su u vrtićima i po aktivnostima. Primjećujete li da ima starijih ljudi koji se žele družiti u trgovini, u apoteci, na kiosku? Nemaju s kim razgovarati.

Usamljenost i starost su velike suvremene teme.

- A u zapadnom svijetu problem je i veći nego kod nas. Jedino ako se uključite u planinarsko društvo, ili izradu keramičkih tanjura... ali za to moraš biti koliko-toliko vitalan.

Ali, nije nužno da morate napustiti intelektualne aktivnosti.

- Nikako! Za sebe se ne bojim, imam dovoljno interesa, ali, recimo, bili smo kod jednog para intelektualaca u 80-ima, on je silno želio nabaviti kompjutor, supruga ga je uvjeravala da su prestari. A to je odličan način da ostanete intelektualno živi, jako informirani, društvene mreže su kontakt, ne trošite novac na novine...

Do 19. godine živjeli ste u Bjelovaru. O životu u hrvatskoj provinciji 60-ih i 70-ih uglavnom znamo od muških pisaca. Od Pavličića o Vukovaru, vašeg brata o Bjelovaru, Drage Kekanovića o slavonskom selu... Je li ženski pogled drugačiji?

- Život u malom gradu je odličan za tinejdžera jer roditelji nisu tako strašno zabrinuti kamo ćeš otići, kao u velikom. I brat i ja imali smo veliku slobodu, nije bilo takve zabrinutosti kao kad je moje dijete bilo vani. Kako će se Snježana vratiti doma? Pješice, jer je otišla 500 metara dalje! Diskoklub, u sklopu bjelovarskog Paromlina, gdje se netko sjetio staviti razglas, bio je 600 metara od moje kuće, gimnazija možda kilometar. Bio je tu kafić, dva kina u kojima se svaka dva dana mijenjao film...

Ima li sad ijedno?

- Ima, jedno. I postojalo je nešto što je sad sasvim izumrlo, korzo, i ako baš nisi otišao u kino, a još nije bilo vrijeme za disko, došao si ispred bjelovarske Gradske kavane i tu se uvijek skupilo nekih dvjestotinjak ljudi koji su se šetali po toj šetnici od 500, 600 metara i imao si pregled nad svim. Zgodni dečki su obično stajali ispred kavane, znalo se tko je prošao, a preko puta je bio park i mogao si vidjeti tko je koga u njega odveo. Po tom si mogao vidjeti tko je s kim prohodao, ili tko je s kim prekinuo.

Moram priznati da su uvjeti za društveni i ljubavni život bili puno bolji nego u mojoj rodnoj Požegi, koja je bila nekako rastrgana i rastegnuta.

- Bjelovar je pregledan grad jer ga je gradila Marija Terezija po šahovskom principu, tako da je on cijeli pod pravim kutem, u sredini je park. Po legendi, baš se tamo zaustavila kad je nekamo putovala, pukao je kotač, ili osovina na kočiji, pa je rekla - e, tu će biti grad. Vjerojatno izmišljotina.

Danas je nezamislivo, iz raznih razloga, ali neke od sebi najvažnijih knjiga i filmova apsolvirala sam kao gimnazijalka još u Požegi. Imali smo na raspolaganju vrijeme, o čemu često govori profesor Solar, koje danas nemamo.

- Točno. Bilo je normalno da se čita, nije bilo drugih mogućnosti. Televizor je imala svaka peta kuća, nije bilo interneta.

I stigli smo gledati “Taksista”, “Noćnog portira”, “Velikog Gatsbyja”, “Annie Hall”, sve od soft pornića do “Maratonca” i “Kuma”.

- Mi smo imali i filmski klub, dolazili su kinotečni filmovi, sjećala sam se da sam jednu subotu išla gledati “Oklopnjaču Potemkin” i da mi nikako nije bilo jasno zašto je to tako genijalan film. A nema ni tona! Ali s obzirom na to da sam imala 15-ak godina, možda se moglo tolerirati... Kad smo bili u gimnaziji, nas su redovno vodili u kazalište, u Osijek i u Zagreb, trudili su se, bila je to dosta dobra gimnazija.

I, kako je bilo u parku?

- Pitate me jesam li imala dečka? Pa recite mi tko u toj dobi od 16 do 18 godina nije bio zaljubljen. I ne, to nije bio Bogdan Diklić. Bogdan Diklić bio je moj prijatelj, pomalo nadobudan, kao da je oduvijek bio svjestan da će imati veliku karijeru, htio je to. Ali imao je osobine kao i sad, bio je osjetljiv, duhovit, zapravo teško je da se čovjek puno karakterno promijeni. I zahtjevan. Većina glumaca su takvi, moraš im puno pažnje pridavati. Pa tako i Dikliću. Kad bismo se vraćali doma, jedan dan je pratio on mene, drugi ja njega. To je sigurno feministički.

Koliko se ide u kazalište ne znam točno, teško je doznati, čita se sve manje, u to sam jako sigurna, tako da je stavljati pod čizmu film baš onako diluvijalno.

- To je ideološka kontrola najviše namijenjena eksponiranju kulture vani. Jer hrvatski film je gledaniji vani, uspjesi na festivalima učinili su ga vidljivim, a među njima su oni koji ne govore baš o lijepim stvarima u Hrvatskoj. A novi film Kena Loacha, jednog od najznačajnijih britanskih redatelja, govori o tome kako se čovjek bori s birokracijom zbog svojih socijalnih prava, izgubljen kao što bi bio i netko tko bi ih pokušao ostvariti u nas, i oni se tim filmom ponose, a kod nas bi bio smatran protudržavnim, politika bi ga htjela zatući.

I što onda s filmom u, metaforički, doba Trumpa?

- Borba ti daje nekakav dignitet. Često razmišljam da odustanem, volim se baviti svojim vrtom, nije nužno da se držim filma, je neću okopnjeti zbog toga, ali mi se čini da je pravilno da čovjek brani ono za što se zalagao. Bila sam u Društvu hrvatskih filmskih redatelja kad se uopće počelo snivati o HAVC-u. Hribar i ja tad smo hodočastili ministru Vujiću i sad mislim da to treba braniti do zadnje stepenice, da ne kažem zadnje kapi krvi, jer mislim da je to odlična institucija, najbolji način da film funkcionira.

To je malo teško kad bivši ministar kulture, čije je sve odluke zadržala i aktualna ministrica, na popis ljudi u nekom od filmskih tijela Hribaru kaže - a, to su sve Srbi. Od ministra kulture očekivalo bi se da kaže - a, to ti je sve Nouvelle vague, daj malo žanrovskog, ili, to su sve “gnjevni mladi ljudi”, daj to malo uravnoteži...

- Ja vjerujem da je bilo kako Hribar kaže, ali je Hasanbegović javno rekao da to nije istina.

A, onda nek se njih dvojica dogovore tko laže.

- Osobno, ne znam ni kako bih to i prepoznala. U ulici do mene stanovao je Schmidt, preko puta mene Taras, ispod njih Farkaš. Mi smo bili Tribusoni, s druge strane Pohajde. I sad, tko su ti ljudi?

Možda ste neodgovorni, pa se zabrinite.

- Ali čudno je to s tim domoljubljem rodoljubljem, mi smo uvijek znali da je recimo Ogresta radio spotove za HDZ, da podržava Tuđmana, da je desni, čak smo se i šalili s tim, i sad se dogodilo da je taj čovjek koji je podržavao desnicu jedna od najvećih žrtvi u desničarskoj hajci.

Jeste li vi optimist u tome kako će se sve završiti?

- Ne.

Mislite li da je proteklih 6, 7 godina u hrvatskoj kinematografiji bilo tako dobro kako se govori?

- Da. Nikad toliko filmova nije dospjelo na festivale, nikad nisu bili toliko vidljivi. I HAVC je stimulirao ne samo dugometražne filmove, nego i kratke, i dokumentarne, i eksperimentalne. I naravno da su izašli dobri projekti. Ne govorim sad o periodu Jugoslavije, ali naši su filmovi imali distribuciju po europskim zemljama. Matanića je više ljudi gledalo vani nego u Hrvatskoj.

Dok se vi sjetite tko je tko u vašoj ulici, ja bih rado znala tko su Tribusoni?

- Deda je Talijan, Angelo Tribuson, njegov ga je otac, moj pradjed, doveo u Hrvatsku kad je imao sedam godina. Bili su klesari i valjda su došli negdje gdje su procijenili da mogu osnovati obrt. Pradjed je govorio kao Anton Marti, ali sinove nije naučio talijanski. Trebao je.

Je li vam nekad palo na pamet da snimite nešto po Dubravki Ugrešić, ili Slavenki Drakulić, vi ste generacijski bliske?

- Scenarij moje prve drame napisale smo Dubravka i ja, tako da bih ja rado, ali mislim da ona nije zainteresirana za to.

Koje su bile vaše formativne knjige, filmovi?

- U gimnaziji sam jako voljela rusku književnost, a onda pročitaš jednog Dostojevskog, pa pročitaš sve, pa pročitaš Turgenjeva, pa Čehova... i danas ga čitam, svako malo, neku priču. Onda pročitaš nešto Shakespeareovo da bi znao što je to, pa zavoliš.

Filmovi?

- U to sam vrijeme jako voljela Formana. I češke pisce, Hašekovo sam pročitala sve što se u bjelovarskoj knjižnici dalo naći, “Švejka” smo imali doma jer ga je tata volio. I sad ja volim Formana, “Crnog Petra”, “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, i Menzela. Autorica nije bilo puno, Vera Chytilova koliko se sjećam...

Liliana Cavani?

- Da, ali mislim da je nekome od 17 godina bilo jako teško shvatiti što se u “Noćnom portiru” događa između krvnika i žrtve. I sigurno nekih američkih filmova, znam da je došla “Odiseja u svemiru” i hrlilo se u kino, ali meni taj film nikad nije bio kultni. U pripremama za Akademiju počela sam gledati Hitchcocka, mogu ga gledati i sad, pa Forda, “Kako je bila zelena moja dolina”, “Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea”, to su mi najdraži filmovi ikad, ali to je period između gimnazije i faksa.

Koje to biljke volite, što uzgajate?

- Imam u Zagorju drvenu kuću i neku zemlju, gomilu paradajza smo imali, salate dvije ture, blitve... Patlidžani mi jedini nisu uspjeli, rekao je moj muž da su kao ping-pong loptice, što je istina. A krastavci su bili... ovoliki. I kak mi ti paradajzi idu, popikam ih svud okolo, i ispred ulaza u kuću... da ne moramo daleko ići po njega.

Vjerujete li doista da je moguće da se u Hrvatskoj počinu snimati filmovi poput Sedlarova “Četveroreda”? Evo, sad se snima “Gotovina”, ali Vrdoljak nikako nije Sedlar.

- Ne, Vrdoljak ima dva filma koja su genijalna. A što se tiče Sedlara... nadam se da ne. Moja je procjena da će doći do jednog zastoja, zakon treba izglasati, a da ne govorim koliko će tu biti međusobnog uvjeravanja. Ako mi krenemo uvjeravati Plenkovića, uvjeravat će ga i ovi drugi. Iako, ja ne razumijem kako je moguće da u jednoj normalnoj zemlji medicinska sestra ruši instituciju koja se bavi filmom. To mi zvuči kao neka farsa, vic.

Ili zemlja ima jako štosne kriterije normalnosti.

- Ili to.

Premijer mi ne izgleda baš kao strastveni ljubitelj umjetnosti.

- Definitivno. Ali nadam se da ne misli da će prezentirati svoju zemlju s paškom čipkom, drniškom janjetinom i međimurskom gibanicom.

Izdvajamo