- Jeste li osjećali nešto dok ste pucali?
- Ništa.
- O čemu ste razmišljali?
- Samo o tome hoću li pogoditi u ono što sam naciljao.
- Jeste li imali grižnju savjesti zbog ljudi židovske nacionalnosti koje ubijate?
- Ne, moja mržnja prema Židovima bila je suviše velika.
Tako je u prvoj epizodi serije “Auschwitz: Nacisti i Konačno rješenje” odgovarao na pitanja BBC-jeve novinarke Karl Friedrich, godine 1941. pripadnik 1. SS brigade, koja je u to vrijeme ubijala Židove po Ukrajini tijekom prvog vala nacističke invazije na Sovjetski Savez.
Iznenađeni gledatelji
Serija je dovršena 2005., znači, razgovor s još uvijek dobrodržećim gospodinom Friedrichom vođen je negdje u prvoj polovici novog milenija, a u komentaru je objašnjeno da je njihov sugovornik odrastao u atmosferi žestokog antisemitizma, uvjeren da su židovski trgovci pokrali njega i njegovu obitelj.
Dobrim poznavateljima filmskih i televizijskih radova o holokaustu serija “Auschwitz” ne nudi ništa što već nisu znali, u pitanju je vrlo pregledan, solidno napravljen dokumentarac prepleten nizom igranih scena i efektnim kompjutorskim grafikama, međutim, na tzv. običnog gledatelja koji se zatekao uz HTV-ov prvi program u subotu uvečer morao je djelovati šokantno.
Nikad se tako beskrupulozno nije ispovijedao masovni ubojica pred našom širokom publikom, i to još u terminu uglavnom rezerviranom za eskapističku zabavu. HTV-ovi urednici očito su odlučili prodrmati hrvatske gledatelje - i to još usred ljetnog mrtvila - i u tome su uspjeli: nikada se ovoliko nije komentirala neka dokumentarna serija. Razlog je za takav odjek još jedan. Ne može se optužiti HTV da je dosad izbjegavao ovakve sadržaje - u nizu vrlo popularnih serija o 2. svjetskom ratu u nekoj od epizoda uvijek bi se razglabalo o holokaustu, a Spielbergovu “Schindlerovu listu” gledali smo barem u dva-tri navrata - no nikada ta tema nije dobila ovakav počasni tretman na našim ekranima. Zašto?
Nevoljki obračun
Bit će da korijeni nevoljkosti razračunavanja s antisemitizmom sežu još u razdoblje socijalizma. Godine 1978. na američkoj je televiziji golem uspjeh postigla mini serija “Holokaust”, u kojoj je nastupila mlada Meryl Streep. Serija je u Njemačkoj izazvala nezapamćenu senzaciju jer su mnogi tinejdžeri prvi put doznali kakve su se strahote događale za Hitlerova režima, ali u nas nikad nije emitirana jer je ocijenjena kao “cionistička propaganda”.
Početkom osamdesetih pokušao sam kao vanjski suradnik TV Zagreb progurati na male ekrane epohalni dokumentarac Marcela Ophulsa “Tuga i sažaljenje”, nemilosrdnu analizu Vichyjevske Francuske, koji je pred kamere doveo kako žrtve tako i ubojice, no nisam uspio. Dobio sam odgovor: “Bolje ne”.
Godine 1985. Claude Lanzman snimio je 9,5-satni film o holokaustu “Shoah”. Znakovito je da to vjerojatno najbolje ostvarenje o toj temi nikad u nas nije prikazano na televiziji, ni integralno niti u nastavcima.
Operetni pristup
Devedesete su bile prilika da se isprave propusti socijalizma, no nastupila je nova politička strategija: teško je bilo odlučiti se treba li više napadati fašizam ili komunizam, pa je spominjanje holokausta odjednom postalo nepoželjno. Dokumentarce o stradanjima Židova za NDH možete izbrojati na prste jedne ruke, a operetni pristup u filmu Branka Ivande “Lea i Darija” i u sapunici “Ponos Ratkajevih” kao da je postao jedini dozvoljeni prosede.
Na HTV-u možda nisu ni svjesni da su emitiranjem “Auschwitza” otvorili pravu Pandorinu kutiju. Bolje je da se suoče s njezinim posljedicama, nego da se prave da se ništa nije dogodilo. Skora premijera “Holokausta” ili filma “Shoah” na HTV-u bio bi korak u pravom smjeru.