Početkom 1965., “Mary Poppins” postala je prvi igrani film Walta Disneyja nominiran za 13 Oscara: kralj zabave za klince dotad je bio poznat uglavnom po crtićima, a tek krajem 50-ih njegov se studio odlučnije usmjerio i prema drugoj filmskoj vrsti. Na završnoj dodjeli nagrada trijumfirala je “May Fair Lady”, no “Mary Poppins” je izborila pet pozlaćenih kipića, od toga jedan za novu zvijezdu Julie Andrews. Film je otad postao klasik, no malo njih je bilo spremno razglabati o tome kako se u njemu tvrdokorni zagovornik američkog načina života zapravo obrušio na kapitalizam: naime, jedan od važnih likova, gospodin Banks (glumi ga David Tomlison) tek u finalu shvati da nije sve u danonoćnom radu u banci, obitelj je preča od zgrtanja novca. Nije to bila jako žestoka kritika, više moraliziranje u stilu Caprine komedije “U grob ništa ne nosiš”, ali je znakovito da je nastala kao rezultat sraza dvije jake ličnosti, Disneyja i australsko-britanske književnice P.L. Travers, po čijim je romanima za djecu film snimljen.
Tom neobičnom suradnjom bavi se humorna melodrama “Spašavanje gospodina Banksa”. Scenaristice Kelly Marcel (upravo piše filmsku verziju bestselera “Pedeset nijansi sive”) i Sue Smith manje-više su se držale činjenica kada su dočarale kako je 62-godišnja autorica škrgućući zubima došla u Hollywood, jer su je na to prisilile financijske nevolje: dvadeset godina odbijala je prodati Disneyju prava na ekranizaciju svojih knjiga, a sada se i sama našla u “tvornici lažnih snova”. Ipak, u ugovoru je imala klauzulu po kojoj filmaši ne smiju napraviti ništa što njoj ne bi bilo po volji i to je pravo koristila tako dosljedno da se snimanje prekidalo u nekoliko navrata. Ništa što je Disney htio njoj se nije sviđalo, zazirala je od glazbeno-plesnih brojeva, mrzila je glavnog glumca Dicka Van Dykea i njegov nemogući londonski sleng (reklo bi se s razlogom, jer bi Peter O’Toole ili Albert Finney u toj ulozi bili neusporedivo bolji), a kada je doznala da će dijelovi filma biti animirani nastao je rusvaj, jer ona nije podnosila crtiće.
Polovica filma bavi se njihovim nadmetanjem, a druga polovice ponire u autoričino djetinjstvom u australskoj zabiti, gdje je njezin otac, drag čovjek ali notorni alkoholičar, radio kao bankovni činovnik. Ispostavlja se da njezine kasnije knjige dosta duguju tom ne baš lakom odrastanju (majka joj je u jednoj prigodi pokušala samoubojstvo) i njihova povremena oporost korijeni se u neveselom, ali opet emocijama itekako ispunjenom djetinjstvu.
Redatelj John Lee Hancock (njegova “Priča o junaku” pribavila je Sandri Bullock prvog Oscara) vješto balansira između ta dva dijela, iako je odmah jasno da je važniji onaj koji se odigrava 1961., kada su se putovi Walta Disneyja i P.L. Travers prvi put ukrstili. Hancock je odlično evocirao Hollywood toga razdoblja, radne seanse na kojima je svatko mogao reći što misli i što ne trpi, užitak je pratiti kako su nastajali glazbeni evergreeni te kako je Traversicu polagano slamao holivudski žrvanj. Vjerojatno taj dio ne bi bio tako sugestivan da Emma Thomson nije sjajna u ulozi P. L. Travers, Tom Hanks je pak pomalo uštogljen u ulozi Disneyja i možda bi bilo mudrije da se pokušalo s nekim manje poznatim glumcem, koji bi više sličio tvorcu Disneylanda. Ipak, to je sitni prigovor. U završnici Hancock uspijeva iznenaditi gledatelja tračkom nepatvorene sentimentalnosti, kojeg u filmskoj “Mary Poppins” baš i ne nalazimo.