Na ZagrebDoxu smo već gledali dokumentarac u kojem je glasoviti kineski umjetnik Ai Weiwei u svojevrsnom kućnom pritvoru zbog neposluha prema vlastima, no otad je pušten na slobodu, vraćena mu je i putovnica, a protekle dvije godine iskoristio je za snimanje dokumentarca “Ljudska rijeka”.
Nije to tek običan film, prije bi se reklo spektakl, jer obilazi nekoliko kontinenata kako bi elaborirao fenomen našeg vremena, najezdu izbjeglica (znakovito, Kina je u tom kontekstu potpuno izbjegnuta). Tema je vrlo prigodna, u produkciji je sudjelovao moćni Amazon Studios, a među pet direktora fotografije našao se i Christopher Doyle, omiljeni snimatelj Wong Kar-waia, no umjetnikovi filmovi skromnijeg formata puno su intrigantniji od ovog epa, koji je povremeno didaktičan, pogotovo kad se pred kamerom nađu predstavnici humanitarnih organizacija: oni u svojoj besprijekornoj odjeći odudaraju od sirotinje na prašnjavim cestama i pretrpanim brodicama. To je možda i poanta, ali ako i jest, trebalo ju je nekako drukčije izložiti.
Paradoksalan podatak
Film je najzabavniji kad Ai Weiwei dopušta prolaznicima da se igraju pred kamerom, tu i tamo izvede poneku akciju poput šišanja i brijanja pred kamerama (kako bi to samo komentirao pokojni Tomislav Gotovac, koji je prvi patentirao tako nešto?), ima i ponešto izlizanih konceptualnih dosjetki (nizanje nepomičnih portreta ljudi bez doma), no u cjelini to je film koji morate pogledati jer tako preglednu sliku svjetskih migracija još niste imali prilike vidjeti. Pred vama promiču brojke koliko je gdje stanovnika moralo bježati glavom bez obzira, a paradoksalno je da najveći neprijatelj nisu vojne hunte nego klimatske promjene: čak 27 posto svjetskih izbjeglica napustilo je Saharu u kojoj se više ne može živjeti.
Grad bez sunca
Preširoki fokus najveći je problem filma, koji je vrlo blizak “Neugodnoj istini” s Alom Goreom, ali ipak nije poput snimljenog predavanja. Pred vama su nesretnici koji pri prijelazu ne osobito široke ali brze rijeke znaju izgubiti torbu sa svime što posjeduju, koji drhture u šatorima punima zmija i škorpija i koji svoje najbliže pokapaju na mjestima namijenjenim zaboravu. Čak i kad nađu svoje mjesto u Europi, ponajprije u Njemačkoj, bijeli boksovi u koje ih trpaju djeluju zastrašujuće. 140 minuta nije malo za takav pothvat, a netko bi taj luksuz iskoristio na ponešto drukčiji način.
Puno je bolji dojam ostavio gruzijsko-američki film “Grad sunca”, koji je režirao debitant Rati Oneli: ni on baš nije čisti dokumentarist, uživa u dugim kadrovima i situacijama koje se doimaju nadrealno, ali sve što napravi je dosljedno i poprilično dojmljivo. Naslov je ironičan, u filmu koji se odigrava u gradiću Chiaturi u Zapadnoj Gruziji nijednom ne zasja sunce. Za to nema ni razloga, jer je to mjesto mrtvo otkako je prestala potražnja za manganom, njihovim glavnim izvoznim proizvodom. Kao iz inata, ljudi odbijaju napustiti grad bez sunca, tvrdoglavo rade u rudniku iako za time nema nikakve potrebe, uče svirati u mjesnoj školi, dvije djevojke uporno vježbaju za predstojeću olimpijadu, a učitelj glazbe jedinu zaradu nalazi u rastavljanju kamenih blokova i pritom neprestano riskira život. Vizualno moćan, film bi trebao biti jedan od favorita za nagrade, međutim, možda će ispasti problem što je lani pobijedila gruzijsko-njemačka koprodukcija “Zasljepljujuća svjetlost sutona”, ujedno i puno slabije ostvarenje.
Lanzmannova ispovijest
Veliki francuski dokumentarist Claude Lanzmann najavljivao je svoj dolazak, ali je odustao zbog velikih hladnoća i poodmakle dobi (prošlog studenog navršio je 92 godine). Redatelj epohalnog devet i pol satnog filma “Shoah”, svakako temeljnog ostvarenja o razdoblju holokausta, ovaj put se predstavio puno kraćim i osobnijim djelcem “Napalm” (traje samo 100 minuta), prikazanim u programu “Majstori doxa”. Naslov je dvoznačan, odnosi se na razdoblje korejskog rata, kada su bombe s napalmom pobile znatan dio tamošnjeg stanovništva, pogotovo na sjeveru zemlje (američki predsjednik Truman navodno je u posljednji tren uspio spriječiti svog generala Douglasa MacArthura da ne upotrijebi atomsku bombu), no to je i jedina riječ koju su razumjeli dvoje fiktivnih protagonista ovog filma. Lanzmann se, naime, vraća u 1958., rat je već bio završen pet godina i Koreja podijeljena na sjever i jug, a redatelj se našao u delegaciji koja je došla posjetiti zemlju diktatora Kim Il Sunga kao neskriveni simpatizer komunista.
U početku ga gledamo kako luta današnjim Pjongjangom, a zatim počinje razlog za film, ispovijest o romantičnoj vezi s korejskom medicinskom sestrom Kim Kum-Sun koja traje preko pola sata. Neobično je slušati ostarjelog filmaša kako priznaje da je drhtao od požude dok mu je lijepa djevojka davala injekciju u golu stražnjicu, kako su se zatim ljubili, dogovorili randevu, ali od planiranog seksa nije bilo ništa, jer su ih osujetili.
“Napalm” je dobio mnoštvo negativnih kritika, no bit će od ljudi koji ne razumiju da je iskreno prisjećanje na mladenačke dane velika vrlina. Lanzmannov je film na svoj način uzbudljiviji od mnogih na festivalu, pa je s puno razloga uvršten u “Majstore doxa”.