Klinci se igraju kauboja i Indijanaca.” “Mislite reći, kauboja i američkih domorodaca?” Ova politički korektna izmjena replika karakteristična je za novu filmsku rundu “Spider-Mana”, koja ima malo zajedničkog s prethodne dvije. Ponajprije, u njoj je Peter Parker 15-godišnji školarac (istina, glumac Tom Holland već je prešao dvadesetu), ide u drugi razred gimnazije, već ga je ujeo mutirani pauk i on posjeduje sve nadnaravne moći s kojima znamo da raspolaže, ali kao da ne zna što bi s njima: vrhunac mu je uhvatiti kradljivce automobila ili pomoći nekoj starici, no to ga ne zadovoljava. Nekako je postao pripravnik kod Tonyja Starka, tj. Iron Mana (Robert Downey jr.), san mu je da ga prime u Osvetnike i druži se s Kapetanom Amerikom, Hulkom, Crnom Udovicom i Thorom, ali to baš nije tako jednostavno. Svaka veća akcija u koju se uplete ne završi onako kako je planirao, sve dok naposljetku ne shvati ono najosnovnije: super moći nemaju veze, prvenstveno treba vjerovati u sebe.
Politički korektno je i profiliranje negativca. Kao što je Peter Parker običan dečko koji je postao super junak, tako je i Adrian Toomes (izvrsni Michael Keaton) običan sredovječni tip proizveden u super zlikovca Vulturea: bavi se skupljanjem i prodavanjem otpada a kad naleti na kovine iz svemira, tek je tada u stanju skrpati opremu za letenje. Pritom, u odnosu na Iron Mana, Vulture izgleda kao njegova siromašna verzija: nije čudo da Toomes mrzi Starka kojeg smatra kapitalistom i simbolom svega što ne valja u Americi. Također, oženjen je za Afroamerikanku, a njihova kći Liz (Laura Harrier) neodoljivo privlači mladog Spider-Mana.
Novina je i karakterizacije tetke May, koju su dosad igrale Rosemary Harris (uskoro će proslaviti devedesetu) i nešto mlađa Sally Field (70): Marisa Tomei (52) glumi je kao još dinamičnu sredovječnu žensku, koja razumije svog nećaka jer puno zna o njegovoj generaciji, rado se muva po restoranima i po svoj prilici ima ponekog udvarača. Njezina pojava još više odvodi novu seriju dalje od prethodnih, nekako je prizemljuje i ubrizgava poprilične doze realističnosti.
Velika je vrlina što film ne posrne pod tim naslagama političke korektnosti, nego je zabavan, povremeno i vrlo ozbiljan blockbuster u kojem nema uobičajenih klišeja. Već smo navikli da ovakva vrsta filmova mora imati treštavi finale u kojem obračuni traju i po pola sata i postaju neizrecivo dosadni: u novom “Spider-Manu” nadigravanje naslovnog junaka i Vulturea dramski je vrlo funkcionalno, odličan primjer kako te skupe produkcije mogu izbjegnuti prenapuhanost.
Poput Disneyjevih “Osvetnika”, Marvelova riznica super junaka nesebično se dijeli, iako pripada različitim filmskim kompanijama, Spider-Man Sonyju a Iron Man Paramountu. U ovakvim vremenima bit će da je naglasak na suradnji, a ne na svađama i podjelama.
“Spiderman: Povratak kući” donekle je promijenio svoju ciljnu publiku, to su sada mlađi tinejdžeri, što je rizično za serijal koji je računao i na nešto starije gledatelje. Možda pomogne činjenica da je film jako dobar, no kod publike se nikad ne zna.