KOMENTAR NENADA POLIMCA

ŠTO NAKON HRIBARA? Najstrašnije što bi nam se moglo dogoditi je balkanizacija HAVC-a

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 07.02.2017. u 09:55

Zagreb, 281016.
Hrvatski audiovizualni centar, Nova ves 18.
Konferencija za medije predstavnika filmske industrije kao odgovor za napade usmjerenih prema HAVCu.
Na fotografiji: Hrvoje Hribar.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
CROPIX

Hribar je napravio veliku pogrešku kada se potkraj 2014. natjecao za drugi mandat ravnatelja HAVC-a

Hrvoje Hribar napravio je veliku pogrešku kada se krajem 2014. uopće natjecao za drugi mandat na mjestu ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC). Da se tada vratio svom izvornom redateljskom poslu, danas bi ga pamtili kao izuzetnu ličnost. U prvom mandatu stabilizirao je produkciju hrvatskog filma, usmjerio ga prema Europi, sredio način njegova financiranja i uključio u to i nacionalne televizije, počeo organizirano privlačiti međunarodne koprodukcije i još koješta. Što nije napravio? Nije osigurao povlašteni status domaćeg filma u odnosu na prikazivače i distributere kao što je slučaj u Francuskoj, nije uspio iščupati Kinoteku iz ralja Hrvatskog državnog arhiva i premjestiti je u HAVC, a ima još nekolicinu minusa. Da je tada mandat dobio neki sposobni menadžer s nešto malo znanja o filmu, vjerojatno bismo si prištedjeli situaciju u kojoj bi ključna filmska institucija opet mogla postati plijen političara.

Hribar je jučer dao zahtjev za razrješenje s mjesta ravnatelja koji je novi Upravni odbor HAVC-a jednoglasno prihvatio, a drukčije nije ni moglo ispasti. Otkako je postalo očito da novi (bivši) ministar kulture Zlatko Hasanbegović vodi skrivenu kampanju protiv njega, cijena ostanka na toj funkciji postala je previsoka. Kad se još ovih dana pojavilo i izvješće Državnog ureda za reviziju o nepravilnostima u poslovanju HAVC-a tijekom 2015., sve je bilo gotovo.

Istina, na to izvješće opravdano su reagirali Hrvatska udruga producenata i Društvo hrvatskih filmskih redatelja i štošta u tom nalazu doveli u pitanje, pogotovo rečenicu “Nisu osigurani pokazatelji na temelju kojih je moguće dati ocjenu mogu li i na koji način odabrani projekti i programi na temelju javnih poziva pridonijeti razvoju hrvatske kulture”. Otkad se Državni ured za reviziju bavi pitanjima kulture? Što bi bilo da su došli u Hrvatske autoceste ili Inu? Preispitivali njihovu strategiju poslovanja i procjenjivali koliko koristi od nje ima hrvatsko društvo?

Zasmetali su im visoki računi za mobitele HAVC-ovih zaposlenika i vanjskih suradnika. Što oni misle, kako se hrvatska kinematografija proteklih godina nametnula u svijetu kao jedno od najzanimljivijih malih filmskih središta? Slanjem jeftinih e-mailova ili beskonačnim nagovaranjem stranih partnera da pristanu na nešto što u prvi mah ne žele, tj. primiti hrvatski film na neki festival ili mu napraviti promociju. Taj prigovor je zapravo djetinjarija, no puno je opasnije imputiranje da Hribar nije smio potpisivati sredstva za filmove iznad 200 tisuća kuna, moralo se tražiti odobrenje Ministarstva kulture. Time se izvješće Državnog ureda za reviziju definitivno pokazalo ideologiziranim.

HAVC je i osnovan kako bi se kinematografija barem malo odmakla od utjecaja politike, potpisi za te iznose ne traže se od trenutka kada je ta ustanova počela s radom, od 2008., zato su i osnovane komisije koje su donosile odluke o odobravanju pojedinih projekata, a njihov sud bi potvrdilo Umjetničko vijeće HAVC-a. U tom pogledu HAVC je bio najsamostalnija i najvažnija institucija u hrvatskoj kulturi, a malo je tko propustio istaknuti da su nam film i sport jedine dvije djelatnosti u kojima se odmjeravamo na svjetskoj razini.

Što će biti sada? Ako izaberu nekog sposobnog menadžera koji će urediti njegovo poslovanje i napraviti ono što je Hribar dosad propustio, sve će biti u najboljem redu, no ako se odluče za nekog priučenog stranačkog kadrovika, ne dao bog. Balkanizacija HAVC-a nešto je najstrašnije što bi nam se moglo dogoditi, jer u Srbiji i Bosni i Hercegovini već imaju kinematografske sustave koji se malo ruše, malo obnavljaju.

Naposljetku, udruge producenata i redatelja katastrofično predviđaju da bi sve to skupa moglo značiti povratak soc-komunističkom modelu upravljanja filmom, gdje nije bilo mjesta za ostvarenja koje nije odobrila vlast. Nije baš tako. Osamdesetih godina imali smo Republičku samoupravnu zajednicu kinematografije, koja je de facto bila odvojena od politike i progurala kontroverzne projekte kao što su “Život sa stricem” Krste Papića i “Sokol ga nije volio” Branka Schmidta. Ne vraćamo se mi u soc-komunizam nego u nešto puno opasnije. 

Izdvajamo