Ovako je magazin Spiegel opisao jedan dan u životu Franza Murera, sina seljaka iz malog mjesta u Štajerskoj, koji je pripojenje Austrije Trećem Reichu dočekao kao priliku da napreduje u karijeri.
Učlanio se u Nacionalsocijalističku partiju i nakon odgovarajućih priprema poslan je u jesen 1941. u Vilnius, neposredno nakon što su u Litvu (tada dio Sovjetskog Saveza) umarširale njemačke trupe. Murer je dobio razmjerno visoku funkciju, bio je zamjenik komandanta za tu oblast, specijalno zadužen za židovsko pitanje. Nije to bila mala stvar, Vilnius je prije toga slovio kao “Jeruzalem Sjevera”, u njemu je obitavalo 80 tisuća Židova za koje je s dolaskom nacista navrat-nanos napravljen poseban geto. U prostoru u kojem je nekad živjelo četiri tisuće ljudi sad ih se natiskalo 40 tisuća, a mnogi su pobijeni na ulicama dok su se kretali prema getu. U tome se posebno isticao Franz Murer, koji je zbog toga i dobio nadimak “Krvnik Vilniusa”. Kraj rata dočekalo ih je jedva 400.
Evo tog dana koji spominje Spiegel.
“Geto u Vilniusu, prosinac 1942., baš uoči Božića. Prije odlaska na dopust u domovinu Murer je htio prekontrolirati što se događa na kapiji na ulazu u geto. Kad bi ga vidjeli, prolaznici bi se prestravili. Znali su: on nemilosrdno kažnjava sve one koji pokušavaju unijeti u geto malo hrane ili drva za ogrjev. Te je večeri odmah našao svoju žrtvu: zadržao je mladu ženu koju je znao cijeli Vilnius, opernu pjevačicu Ljubu Lewicku.
Zvali su je “slavuj geta”, prije dolaska Nijemaca proricali su joj blistavu budućnost jer je pjevala Čajkovskog u velikoj Dvorani Filharmonije i Franza Lehára na tamošnjem radiju. Sada je dijelila sudbinu svojih sunarodnjaka: od rujna 1941. bila je u getu, morala podnositi šikaniranje Gestapa i obavljati teške fizičke poslove.
Pola funte graška i - metak
Murer je izvadio pištolj i prisilio pjevačicu da isprazni torbu. U njoj je našao pola funte graška i nisu ga zanimala njezina uvjeravanja da ih je dobila od svojih poslodavaca, vojne uprave u Vilniusu. Uhitio ju je i poslao u zloglasni zatvor Lukiszki. Uslijedila je smrtna kazna, 27. siječnja pjevačica je strijeljana na stratištu Ponary, u šumi udaljenoj jedva deset kilometara.” Spiegel ne spominje da je Murer prije izvršenja kazne osobno pobrao Ljubu Lewicku iz zatvora, strpao je u automobil u kojem se nalazila njegova ljubavnica, gorljiva nacistica Helen Degner: kad su se udaljili od Vilniusa, Degnerica je naredila nesretnoj ženi da se svuče, što je ova odbila. Izbacili su je na cestu, a Helen Degner ju je osobno izrešetala strojnicom.
Murera je najbolje opisala Židovka Mascha Rolnikaite koja je također provela neko vrijeme u tamošnjem getu, ali je uspjela preživjeti: “On je trebao krv. Morao je ubijati ljude. Za njega je to bila neka vrsta potrebe. Naprosto nečovjek”. Prema nekim procjenama, zlikovac je osobno ubio pet tisuća ljudi, a posredno i na desetke tisuća.
Iz Vilniusa su ga povukli sredinom 1943. te prebacili na druge zadatke: geto je trebalo likvidirati, ali to su obavili drugi, krajnje metodični nacisti koje nije opijao zov krvi. Murer je dočekao kraj rata, neko je vrijeme proveo u britanskom zarobljeništvu, a zatim su ga pustili kući, u okrilje obitelji. Ipak, prepoznali su ga svjedoci njegovih zločina i upozorili Simona Wiesenthala koji je već tragao za ratnim zločincima koji su dotad izbjegli pravdi. Britanska vojna policija uhitila ga je u jesen 1947. i predala Sovjetima koji su ga, pak, proslijedili pred vojni sud u Vilniusu gdje je osuđen na 25 godina prisilnog rada.
Tko zna kako bi završio da 1955. nije uslijedio državni sporazum Austrije i Sovjetskog Saveza, prema kojemu svaka zemlja raspolaže osuđenicima njezine nacionalnosti. Budući da su Austrijanci iz nekog razloga zaključili da svaku godinu provedenu u sovjetskim kaznionicama treba pomnožiti s pet, Murer se vratio u domovinu kao slobodan čovjek. Nije mirovao, nego je preuzimao razne funkcije u poljoprivrednim organizacijama, a učlanio se i u Austrijsku narodnu stranku. Predstavljao je uzor marljivog domoljuba koji ima lijepo imanje, petero djece i pritom je i politički angažiran.
Profil prosječnog Austrijanca
Što se dalje dogodilo, zorno dočarava film “Murer: anatomija jednog suđenja” koji je na programu Festivala tolerancije u utorak u 19 sati. Režirao ga je Christian Frosch, koji je okupio zamjernu ekipu s više od trideset glumaca, izvrsno evocirao razdoblje početka šezdesetih i zasluženo lani dobio austrijsku nagradu za najbolje filmsko ostvarenje. Prije bilo kakvog uvoda u film treba tek napomenuti koliko je mudar bio državni tužitelj Fritz Bauer (to dokumentira film “Država protiv Fritza Bauera”) kada je potajno izručio Adolfa Eichmanna agentima Mossada: oni su mu upriličili suđenje u Jeruzalemu i ishodili smrtnu kaznu, ali da se to odigravalo negdje u Njemačkoj, u Berlinu, Bonnu ili Nürnbergu, ne bi bilo iznenađujuće da Eichmanna proglase nevinim.
Suđenje Eichmannu bilo je važan događaj jer je potaknulo nekoliko sličnih primjera u Njemačkoj i Austriji, zemljama koje su morale pokazati da nemaju milosti prema vlastitim ratnim zločincima. Međunarodna javnost ih je na to prisilila, a ni “njemačkog privrednog čuda” ne bi bilo bez izdašne pomoći Amerike i njezinih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Tako je na red došao i Franz Murer koji je smatrao da se nikad više neće morati povlačiti po sudovima i zatvorima. Ipak, Simon Wiesenthal je upozorio austrijski sud da ima nove dokaze protiv “Krvnika iz Vilniusa” pa je Murer uhićen 1961. u svom dvorištu i otpremljen u istražni zatvor. Suđenje protiv njega počelo je u lipnju 1963. u Grazu i trajalo je samo tjedan dana.
Kako je to izgledalo? Ponajprije, Murer (glumi ga pretežno televizijski glumac Karl Fischer) je dobio vrlo spretnog odvjetnika Böcka (izvrsni Alexander E. Fennon) koji je dobro poznavao psihologiju prosječnog Austrijanca. Zato je tražio od svog klijenta da odjene tradicionalni narodni sako, a ne krasno odijelo koje mu je njegova supruga (Ursula Ofner) dala sašiti u Beču.
Kako je sastavljena porota? Tko zna, no njezin se predsjednik redovno konzultirao s izaslanikom Austrijske narodne stranke, koju se na suđenju nije smjelo spomenuti, u slučaju da proces krene neželjenim smjerom. Simon Wiesenthal se također nije htio pojaviti na sudu, znao je da je poput crvene krpe konzervativcima, ali je zato potajno uvježbavao svoje adute, od kojih je glavni bio postariji Leon Schmigel (poznati izraelski glumac Doval’e Glickman): on do posljednjeg trenutka nije bio siguran hoće li se pojaviti jer nije lako ponovno se prisjetiti razdoblja kad ti je “Krvnik iz Vilniusa” pred očima ubio sina.
Na suđenju se pojavilo 37 Židova iz Izraela, Amerike i drugih zemalja, koji su svi prošli strahote Vilniusa. Oni su zapravo donekle odmogli suđenju jer ih je austrijska javnost predstavila kao strance koji su došli remetiti mir i red u njihovoj maloj zemlji, koja je zapravo prva stradala od Hitlera: Anschluss, mirno pripajanje Austrije Njemačkoj, odigralo se već u ožujku 1938., no oni koji su to 1963. isticali kao okupaciju, zaboravljaju da je Beč s oduševljenjem dočekao “okupatore” i da su se mnogi Austrijanci, poput samog Murera, odmah priključili Nacionalsocijalističkoj stranci. Osim toga, branitelj optuženog ispreskakao je svjedoke banalnim pitanjima kakve je boje bila Murerova uniforma, neprestano sugerirajući da su oni pomiješali Murera s nekim drugim, da je netko drugi ubijao Židove u tamošnjem getu.
Budući da se Leon Schmigel ipak odlučio pojaviti (njega je najviše iznerviralo što su Murerovi maloljetni sinovi u publici otvoreno ismijavali židovske svjedoke), on je ozbiljno poljuljao Murerove šanse za oslobađanje jer se sjećao svakog detalja toga dana kad je izgubio sina. Po branitelja nije bilo ugodno ni svjedočenje mladog Jacoba Kagana (Ariel Nil Levy) kojemu je Murer pred očima ubio oca. Kako bi dezavuirali ta dva svjedoka, doveli su iz Njemačke osuđenog ratnog zločinca - on se pojavio u lisicama i priznao da su sve to njegova nedjela. Potez je bio očajnički jer mu dio porote nije osobito vjerovao, ali to je sve ionako bio igrokaz kako bi Austrija sprala ljagu sa sebe i krenula u svjetliju budućnost. To je prozrela i novinarka New York Timesa Rosa Segev (Melita Jurišić iz “Kotlovine” i “Transatlantica” izvrsna je u toj ulozi) kojoj je neugodno što nečemu takvom mora prisustvovati. I ona je Židovka, a pritom i Austrijanka, njezini su roditelji odmah nakon Anschlussa pobjegli iz domovine i ovo joj je potvrda da se nije trebala niti vratiti.
Supruzi problem samo ljubavnica
Budući da je predsjednik porote otvoreno lobirao za oslobađanje Murera i stalno se dogovarao s političkim lobijem, pravo je čudo kako je porota bila podijeljena: i ne samo to, jedan od njih se izuzeo zbog sukoba interesa (zapravo, situacija je kompliciranija, ali to ćete doznati kad pogledate film), pa bi je prema proceduralnom postupku trebalo raspustiti i zakazati novo suđenje, a ne navrat-nanos uvesti novog člana. Uzgred, podijeljenost porote optuženome donosi oslobađajuću presudu.
Nesumnjivo, proces Franzu Mureru bio je režirano suđenje koje je uz puno muka završilo po željama onih koji su ga orkestrirali, ali je predstavljalo pravu sramotu za Austriju. Murera su, naprotiv, kod kuće slavili kao narodnog heroja i obasuli mu imanje cvijećem. Redatelj Christian Frosch odlično je to pokazao u filmu koji traje 137 minuta, ali nikad nije dosadan, slojevit je i spretno pokazuje različite interese koji su se upleli u taj slučaj.
A Franz Murer? Umro je 1994. u dubokoj starosti (82 godine), imućan i ugledan (njegov je sin neprestano tvrdio da će napisati knjigu, ali do danas to nije napravio). Suprugu mu je mučilo jedino to što joj nije priznao da je u Vilniusu imao ljubavnicu, a to koliko je Židova tamo pobio uopće joj nije bio problem.