Godine 1969. Veljko Bulajić je završavao “Bitku na Neretvi”. “Crveni” val je upravo počinjao, a onaj “crni” bio je na svom vrhuncu: te godine Želimir Žilnik će “Ranim radovima” pobijediti u Berlinu, a polemičkim tekstom Vladimira Jovičića u Borbi otpočet će beogradski obračun s crnim valom. Tog proljeća 1969. modernizam i ratni spektakli na kinoplatnima su vodili ideološki i estetski boj.
Iste godine TV Zagreb je pred gledatelje izbacila seriju koja je premošćivala ta dva svijeta. Dvanaestog ožujka - točno na dan početka 9. kongresa SKJ - na TVZ je emitirana prva epizoda serije “Sumorna jesen”. Bila je to prva jugoslavenska TV serija na temu partizanske borbe, te prva snimana na filmskoj vrpci i u eksterijerima. Serija od devet nastavaka o ilegalnoj borbi u Zagrebu pobudila je tog proljeća priličnu pažnju. Ipak, seriju vrijeme nije mazilo. Za razliku od nekih drugih - poput “Nepokorenog grada”, “Otpisanih” ili “Salaša u malom ritu” - brzo je pala u zaborav.
Izlazak iz zaborava
Iz tog zaborava “Sumorna jesen” izići će ovog petka. Ovog tjedna, naime, HTV3 otpočinje reprizno emitiranje ove serije koja u našoj kulturi ima važno mjesto.
“Sumorna jesen” - naime - prva je prava hrvatska TV serija. Ujedno, to je serija u kojoj se na zanimljiv način križaju konvencije partizanskog trilera o ilegalcima i tada pomodni modernizam.
“Sumorna jesen” plod je kreativne suradnje dvojice istaknutih ljudi ove kulture. Prvi od njih je režiser Zvonimir Bajsić, čovjek koji će u kulturnoj memoriji ostati zapamćen kao slavni redatelj radiodrama, no koji je u šezdesetima sporadično režirao i “stvari sa slikom”.
Drugi čovjek je scenarist Ivan Šibl, partizanski general i budući “maspokovac”, čovjek čiji je ratni put obrađeniji nego valjda i jednog aktera 2. svjetskog rata. Šiblovi dnevnici iz rata na Baniji bili su predložak za dva filma Antuna Vrdoljaka (“U gori raste zelen bor” i “Kad čuješ zvona”), ali sam Šibl stalno je isticao kako je za njega najupečatljivije poglavlje rata bio ilegalni otpor u Zagrebu prve jeseni vladavine ustaša.
O tom razdoblju Šibl je stoga napisao seriju od devet 45-minutnih epizoda koje prate obavještajno nadmudrivanje akcijske skupine koju vodi komunist Dren ( Zvonimir Črnko) i inteligentnog, zastrašujućeg šefa ustaške policije ( Sven Lasta).
Sličan ‘Žici’
Pritom je Šiblov scenarij, atipično za tadašnje serije, vrlo otvoren i dramaturški eksperimentalan. Slično današnjim serijama poput “Wire”, glavni junak i protivnik nestaju po cijele epizode, lik Svena Laste gine na polovici serije, a provodna dramaturška nit je to što u svakoj epizodi u prvi plan iskoči jedan dotad epizodni lik: mladi student kojeg ustaše zarobe, marksistički intelektualac kojeg ustaše ucjenjuju suprugom, prostitutka koje je dupli agent ili stara učiteljica koja skriva ilegalce.
Neobična dramaturgija
Prva epizoda - koja se emitira u petak - ujedno je i najslabija, tako da je moguće da dio publike odbiju sporost Bajsićeve naracije i scene krutih, refleksivnih dijaloga dvoje junaka studenata ( Magda Fodor, Berislav Srkulj). Međutim, kako se serija razgori, povremena krutost Bajsićeve režije - očita u akcijskim prizorima - prestaje smetati, a u prvi plan iskaču vrline: mnoštvo uvjerljivih karaktera, dojmljiva atmosfera, neobična i ne-školska dramaturgija.
“Sumorna jesen” zanimljiva je i kao pozornica na koju je izišlo nekoliko tada mladih glumaca. Zvonimir Črnko - koji glumi glavnu ulogu - rano se povukao, a ova serija daje navijestiti da je mogao biti veća zvijezda. Tada mlada Božidarka Frajt briljira u ulozi prostituke Đine. Ipak, najefektniju ulogu u seriji donosi Zvonimir Zoričić u ulozi dezertera s istočnog fronta i bombaša Maksija. Maksi je gradski fakin koji govori zagrebački kajkavski, ne haje za ideologiju i obožava akciju, prava zagrebačka inačica mitologije Tihog i Prle iz kasnijih beogradskih serija. Zoričić je u seriji mlad kao kaplja, pomalo nalik nekom Wajdinu anarhoidnom junaku, i pokazuje kako je u hrvatskom filmu mogao biti puno veća zvijezda nego što je postao.
Unutar hrvatske filmske zajednice postoji česta žalopojka kako Zagreb u filmu “nije stvarno snimljen”. Oni koji recikliraju taj stereotip trebali bi pogledati Bajsićevu seriju. “Sumorna jesen” - naime - u cijelosti je posveta Zagrebu. To se očituje već u naratorovu monologu kojim otpočinje svaka epizoda, a kojem su prve riječi “naš rodni grad”, pa do posljednje scene posljednje epizode u kojoj ilegalka Mura ( Magda Fodor) Drenu kaže “štošta sam pretrpjela u ovom prokletom gradu, a opet ga volim”.
Ispleten mit
Afekt prema Zagrebu u seriji, međutim, nije samo deklarativan. Bajsić sjajno filmski razigrava Zagreb, interesantno koristi nevjerojatan varijetet njegovih prostora, od kafkijanskih i de chiricovski ispražnjenih eksterijera Gornjeg grada, preko prigradskih jezera i šljunčara, ruralnih predgrađa pa do interijera Prirodoslovnog muzeja koji je poprište doušničkih sastanaka. Ako je igdje u našoj audiovizualnoj kulturi oko Zagreba ispleten mit, onda je to u “Sumornoj jeseni”.