Samo dva mjeseca uoči početka ovogodišnjeg Berlinalea, skupina od gotovo 100 uglednih njemačkih redatelja - uključujući Maren Ade, Volkera Schlöndorffa, Andreasa Dresena i Doris Dorrie - u tjedniku Spiegel objavila je otvoreno pismo u kojem su pozvali na promjenu načina na koji se vodi berlinski filmski festival. Premda u tom pismu nisu imenom spomenuli sadašnjeg direktora Berlinalea Dietera Kosslicka, svakome tko je pismo pročitao bilo je jasno kako ono nije ništa drugo nego osuda načina na koji on vodi veliki festival. Pozivi na veću transparentnost, manje parohijalnosti i bolje selekcijske kriterije nisu se mogli shvatiti nego kao prijekor “vječnom” šefu Berlinalea, koji festival vodi od 2001., koji je jako podigao njegov poslovni dio, ali ga- mnogi su mišljenja - programski zapustio.
Podmazana urica
Ako su i uoči Berlinalea ljudi iz njemačke filmske struke jedva susprezali nezadovoljstvo Kosslickovom selekcijom, možemo samo pretpostaviti koliko su nezadovoljni sada. Jer, po ocjeni mnogih koji su ovih dana bili u Berlinu, 68. Berlinale - koji zatvara vrata večeras - bio je možda najslabiji u novijoj povijesti. Kad čovjek gleda berlinski festival, ne može se načuditi kontrastu između njegovog hardvera i softvera. S hardverske strane, berlinski je festival podmazana urica: odlično organiziran, relaksiran bez presije, s jakim marketom, snažnom ekonomskom komponentom, punim dvoranama i vjernom publikom. Sa softverske strane - međutim - Berlinu broj 68 je nedostajalo ono po čemu se festival pamti: a to su dobri, važni filmovi.
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prikazana su 22 od 25 filmova u glavnom programu, i 17 od 19 naslova koji mogu konkurirati za nagradu Zlatni medvjed. Premda je na festivalima uvijek nezahvalno gatati kaprice žirija, u ovom se trenutku čini da bi samo mala šačica filmova mogla konkurirati za najviše festivalske nagrade. Po redu prikazivanja prvi od njih - te vjerojatno prvi favorit - animirani je film “Otok pasa” Wesa Andersona, ekološka distopija temeljena na japanskoj ikonografiji, prostoru i kulturi, film snimljen stop-animacijom koji je prikazan još prvog dana festivala te je od tada ostao na čelu u anketi kritike časopisa Screen. Drugi mogući favorit mogao bi biti film “Dovlatov” ruskog režisera Alekseja Germana, biografski film o sedam dana u životu lenjingradskog pisca i novinara koji je 1978. emigrirao u Ameriku. Teško je procijeniti kako će žiri reagirati na moralne implikacije i političke reperkusije norveškog filma “Utoya, 22. srpnja” režisera Erika Poppea, ali, svojom izvedbenom virtuoznošću i osjećanjem jeze koji pobuđuje taj film o masakru na otočići Utoya 2011. spada u moje osobne favorite festivala.
Uz taj trolist, glavni je program donio još nekoliko poštenih, pristojnih filmova koji bi se možda mogli uplesti u diobu nagrada. Jedan od njih je nesumnjivo “La Priere” (Molitva) francuskog režisera Cedrica Kahna. Riječ je o film koji prati 20-godišnjeg heroinskog ovisnika koji odlazi u komunu za liječenje u gudurama Savoje. Kahnov film prati glavnog junaka (Anthony Bajon) koji isprva mrzi komunu, mrzi štićenike, djelatnike, svećenike, mrzi rad, vjeru, dril i strogu stegu. Na početku pun gnjeva, agresivan i otresit, junak, međutim, uskoro jednu ovisnost odmjenjuje drugom i postaje fanatični vjernik koji razmatra zamisao da postane svećenik. Kahnov film taj prijelaz prati smireno, minuciozno, bez tabloidne nametljivosti, ne navijajući i ne osuđujući, pokazujući kako vjerska preobrazba onih kojima se život pretvorio u krš ima dobre i manje dobre strane.
Uz “Molitvu”, glavni je program donio dva latinoamerička filma koja zaslužuju poštovanje. Prvi od njih je paragvajski film “Herederas” koji se bavi parom starih lezbijki koje žive u bogataškoj vili, pune dugova, i životare tako što prodaju nasljedstvo - srebreninu, pokućstvo i slike. Kad jedna od njih zbog dugova završi u zatvoru, druga počinje taksirati i kroz prvi stvarni rad u životu otkriva sebe. Film debitanta Marcela Martinessija zanimljivo spaja dvije teme. S jedne strane, prikazuje (nama) čudnovat život privilegirane latinoameričke rentijerske klase dokonih žena koje po sav dan kartaju s ogrlicama od perli i u demode haljinama, a da ni sekunde nisu radile. S druge strane, Martinessijev film baca neobično svjetlo na danas učestalo filmsku temu homoseksualnih veza. “Herederas” je film koji pokazuje da takve veze mogu biti jednako onako zagušljive, porobljavajući i “patrijarhalne” kao i konvencionalni tradicijski brak.
Meksički hit
Drugi latinoamerički film koji je razvedrio Berlin prikazan je predzadnjeg dana festivala, i pretvorio se u možda najvećeg “crowdpleasera” iz potaje. Riječ je o kriminalističkoj humornoj drami “Museo” (Muzej) Meksikanca Alonsa Ruizpalaciosa. Junak filma (Gael Garcia Bernal) dokoni je gospodičić iz liječničke obitelji koji s još jednim sebi sličnim luzerom iz gole obijesti provali u antropološki muzej Meksika i obrsti desetine artefakata iz neprocjenjive zbirke umjetnosti Maja. Taj “caper movie” u Ruizpalaciosovom se filmu dogodi u prvih 25 minuta.
Otad - međutim - kreću nevolje. Dva smetenjaka ne mogu nikako prodati blago, ni jedan diler umjetnina ih ne želi prihvatiti, oko njih se steže policijski obruč, a u javnosti se stvara histerija oko “izdajica” koji su oskvrnavili nacionalno blago. Ruizpalaciosov film vješto balansira između humora i sjete, žanrovskog filma i priče o čemeru ljudi bez samopouzdanja, a film je pritom začinjen i s pokojom strelicom kritike na kolonijalni sustav velikih muzeja i kolekcionara koji su popljačkali blago Trećeg svijeta. Kad bi i jedan od ova dva latino-filma dobio nagrade žirija, bilo bi to i dobrodošlo i zasluženo.
Glavni program donio je i dva filma dviju gromada američkog “off-Hollywooda”, koji su, međutim, oba u Berlin donijeli B robu: male, simpatične, ali zbilja ni po čemu izuzetne filmove. “Ne brini, neće on daleko otići pješice” Gusa Van Santa biografski je film o životu kvadriplegičnog karikaturista Johna Callahana, koji je ujedno i Van Santov zemljak iz Portlanda. Riječ je o finom, malom filmu koji spaja jetki humor s eksplicitnim prikazom svakodnevice uzetih - guski, drenova, muka pri običnim radnjama kao što su kupanje i jedenje. Film se fino uklapa u niz Van Santovih filmova o “neopjevanim herojima” kao što su “Finding Forrester” ili “Mil”.
Steven Soderbergh je, pak, u Berlin donio psihijatrijski triler “Unsane” (Nezdrava), jedan od onih malih, jeftinih B filmova koje Soderbergh obično radi s gotovo nepoznatim glumcima i praktički bez budžeta između svojih “pravih” projekata. Neki od takvih filmova - recimo “Girlfriend Experience” - spadaju mu u najbolje u karijeri. Nadalje, takvi Soderberghovi filmovi obično imaju i neku aktualnu društvenu temu kao privjesak.
U “Unsane”, ta su tema rupe u američkoj psihijatrijskoj legislativi. U SAD-u, naime, bolnica može silom zadržati pacijenta do 7 dana na psihijatriji ako procijeni da je opasan za sebe ili druge, a taj se paragraf katkad zloupotrebljava da bi se zdravstvenim osiguravateljima napumpao račun bolesničkih usluga. U “Unsane”, žrtva te smicalice je bankovna činovnica (Claire Foy) koju bolnica “uzapti” kad je došla psihijatru zbog anksioznosti. Na odjelu, međutim, junakinja tek doživi grdno iznenađenje: među bolničarima prepozna (ili “prepozna”) stokera koji ju je progonio i oblijetao oko nje, a zbog kojeg je pobjegla iz Bostona na Zapad.
Gledatelj filma na prvu pomisli da je junakinja paranoična i da liječnici nisu baš tako u krivu što su je pospremili na odjel, da bi se ispostavilo da stvari nisu tako jednostavne, da imaju još jedan sloj, i još jedan… i još jedan. Nije to ništa veliko, ali Soderbergh je opet pokazao kako je radišan i znatiželjan filmaš koji želi svašta probati i koji uživa trpati gledatelje ovakvim 'B-moviesima' kakve danas ni jedan studio ne bi ni pogledao, a čak kad bi ih i snimio, koštali bi dvadeset ili trideset puta skuplje nego kad ih Soderbergh naštrika u garaži. Soderbergh može snimiti i manje sjajan i sjajan film, ali njegovu radnu etiku i volju da se gomba s takvim “mikro-projektima” treba silno poštovati.
Od filmova koji bi se našli u rubrici između “zanimljivih” i “kontroverznih”, pažnju bez sumnje ponajviše skreće film “Moj brat se zove Robert i on je idiot” domaćeg, bavarskog režisera Phillipa Grӧninga. Ovaj trosatni film bez sumnje je najviše podijelio mišljenja ovdje, vjerojatno izazvao i najveći šok. Groningov bi se film, naime, mogao opisati kao germanska, filozofska varijacija na “Natural Born Killers”. Film počinje idilično: brat i sestra blizanci, maturanti, tri dana prije mature uživaju u ljetnom danu na livadi kod benzinske pumpe. Njihovo glupiranje, međutim, narasta malo-pomalo sve dok se ne pretvori u sadističku igru koja će završiti trostrukim umorstvom. Sve se to dogodi u posljednjem od tri sata, a prije toga gledatelj promatra par razmaženih klinaca koji u travi ponavljaju za ispit iz filozofije, i ne sluti da ga redatelj navlači u sadističku klopku.
Mail, fejs, skype
Nabrojeni filmovi su uglavnom sukus onog dobrog što je donijela berlinska konkurencija. Sve ostalo bilo je u boljim slučajevima blijedo, a u gorim šokantno loše. To “blijedo” ponajprije se odnosi na par filmova koji su se očito našli u programu da pojačaju crveni tepih - među njima je i vestern komedija braće Zellner “Damsel”, kao i osrednji francuski noir “Eva” Benoita Jacquota po romanu Handleyja Chasea.
Od filmova izvan konkurencije, znatnu je pažnju na Berlinaleu pobudio dokumentarac “Waldheimov valcer” Austrijanke Ruth Beckermann, film koji istražuje zataškavanje nacističke prošlosti nekadašnjeg generalnog sekretara UN-a, pri čemu se film bavi i jugoslavenskim aspektom te priče. Pažnju su također skrenula i dva filma koja su u Berlin stigla sa Sundancea.
Prvi od njih - “Yardie” - redateljski je debi glumca Idrisa Elbe (“Wire”), a riječ je o gangsterskoj sagi među londonskim Jamajčanima 90-ih. Drugi je, pak - “Profil”, film holivudsko-ruskog režisera Timura Bekmambetova koji je vjerojatno najosebujniji žanrovski film prikazan u Berlinu. Film prati londonsku novinarku koja se preko lažnog fejs profila pokušava povezati s “udvaračima” iz ISIL-a. Štos je da film prati samo zbivanja na junakinjinom ekranu: mail, fejs, Skype. S obzirom na to formalno ograničenje, to je dojmljivije kako je Bekmambetov uspio razviti trilersku dramaturgiju, skicirati glavnu junakinju i čak razraditi njezino osobno zaleđe.
Unatoč neuvjerljivom programu, u Berinu se - dakle - imalo što vidjeti, a dojam je da je samo od filmova koji su ostali raspršeni po pobočnim programima selektor mogao napraviti solidniju konkurenciju. Berlin je očito zreo za promjene.