Da je tijekom snimanja filma “Zagrebački ekvinocij” improvizacija odigrala znatnu ulogu, saznali smo ubrzo nakon što smo mladog redatelja Svebora Mihaela Jelića zamolili da organizira privatnu projekciju za Jutarnji list, tijekom koje bismo govorili o filmu i procesu njegova snimanja u društvu nekolicine važnih aktera bez kojih ovaj dugometražni, bezbudžetni uradak nikada ne bi nastao.
Jelićev film baš danas kreće u kinodistribuciju, a očekivali smo da nas primi u kakvu sobu za montažu, ako već ne u nekakav mikroprostor za projekcije gdje se analizira materijal i napredak u montaži tijekom samog rada na filmu.
Gerilski pristup
Bilo je to naivno od nas, a uskoro je postalo jasno da Jelić uopće ne zna gdje bi nam pokazao “Zagrebački ekvinocij”, a da nije na laptopu u kafiću. Dva dana kasnije, međutim, javio nam se s lokacijom restorana Oaza Joyful Kitchen u Radićevoj ulici, koji u svome pozadinskom prostoru ima prostor s projektorom, idealan za štošta, pa i prikazivanje filmova. Kakva je tajna veza između restorana i mlade filmske ekipe ostaje nepoznato, no u spomenutoj se anegdoti jasno očituje gerilski pristup filmaša koji su u projekt ušli s nulom na računu, računajući na pomoć i sudjelovanje mnogih filmskih entuzijasta koji su se spajali usmenim putem ili preko Facebook grupa. Jelić nije išao snimati film s dugogodišnjim prijateljima s kojima dijeli senzibilitet ka toj umjetnosti, već s potpunim strancima koji su u projektu vidjeli šansu da se obrazuju u onom segmentu filmske proizvodnje koji ih zanima, i to na dugometražnom prvijencu koji će doista biti završen.
- Čim smo odradili prve sastanke sa Sveborom, znali smo da je to projekt koji će se privesti kraju. Ideja da netko snima dugi metar bez budžeta izgledala nam je suludo, ali osjećali smo da će to ići do kraja, za razliku od mnogih ambicioznih projekata koji krenu pa u jednom momentu stanu - govore akteri bez kojih “Zagrebački ekvinocij” ne bi mogao biti završen, redom glumci i montažeri s kojima gledamo projekciju filma. Svaki je od njih krenuo sa svojom motivacijom u projekt. Neki već studiraju na filmskoj akademiji, drugi bi je htjeli upisati, dok treći ne razmišljaju u tom smislu, ali ih jednostavno interesira film. Tijekom dvije i pol godine rada na filmu izmijenilo se mnogo ljudi, tek rijetki su bili tu od početka do kraja, a većina ih je uskakala, ovisno o tome što se taj čas oko filma radilo. Pedesetak ljudi Jelić računa kao “užu filmsku ekipu” koja je radila na projektu, sto ih broji u širu ekipu, a pridoda li statiste i ostale koji su na kojekakve načine pridonijeli filmu - brojka se penje i na par stotina ljudi.
- Upisao sam akademiju, smjer montaže, i nakon 30 dana vidio da netko snima film bez budžeta i traži suradnike. Odmah sam poželio priključiti se i vidjeti o čemu se radi - govori Adam Mišković, jedan od montažera “Ekvinocija” koji je prisutan na projekciji uz montažerku Lauru Pascu, pa nastavlja o tome kako je mnogim vizualnim efektima i split-screen montažama koje se protežu kroz film pokušao dinamizirati određene scene koje je pred njega stavio redatelj.
Dugi razgovor
Film se otvara dugom scenom razgovora u kafiću, gdje Jelićevi protagonisti raspodjeljuju zadatke uoči večernjeg partija (dok jedni nabavljaju travu, drugi sređuju cugu, a trećima ostaje organizirati stan za zabavu). Doista, sedam minuta razgovora u jednom kadru trebalo bi sjajno ispisati da ne ispadne zamorno za gledatelja. Svjestan možebitnih nedostataka teksta, Jelić s montažerima uvodi vizualne efekte i tako razbija scenu, čime pokazuje spremnost na autorski kompromis i povjerenje u svoje suradnike. Sve se to događa u hodu, spontano i naknadnim mozganjem, a redatelj bez problema priznaje kako tijekom snimanja filma “nije znao što točno radi”.
- Tek kad smo snimili film i krenuli raditi intro za njega, ja sam znao točno što želim i koliko vremena mi treba za snimiti pojedine scene za taj intro. Dok smo radili film, imao sam shot listu koju želim snimiti, ali koja se nije uklapala u cjelokupni raspored snimanja taj dan jer jednostavno nisam baratao menadžmentom vremena unutar procesa snimanja filma - pojašnjava Jelić, dodajući kako je mnoge dijaloge, ugrubo napisane, prepustio glumcima na improvizaciju, iz čega su nastali i sjajni filmski štikleci “Ekvinocija” kao što je scena s policajcem pankerom na Dolcu (Dado Ćosić), ili pak ona sa ZET-ovim kontrolorom u tramvaju (Marko Petar Orešković).
Masovne scene
Govoreći o masovnijim scenama na Opatovini ili Džamiji, redatelj govori kako su u prvom slučaju dokumentaristički snimili one koji su tu večer doista došli piti na Opatovinu.
Jelić se prisjeća momenta u kojemu je trebalo dogovoriti velik stan u centru za scene partija. I baš kao u slučaju našeg projekta privatne projekcije, Jelić nije imao pojma gdje bi to mogao organizirati.
- Odjednom mi se javio jedan poznanik, riječima kako ima velik, prazan stan preko puta Sheratona u kojemu bismo mogli snimati taj dio filma. Stan je bio super, ali potpuno prazan i bijelih zidova. Upitao sam ga bi li mogli malo šarati po tom stanu, napraviti atmosferu, na što mi je on rekao da mora pitati oca. Kasnije me nazvao i rekao da možemo dirati sve u stanu, ali da ne rušimo onaj nosivi zid. Tada smo znali da možemo prikazati taj stan točno onakvim kakvim smo ga zamislili - završava redatelj koji je uz brojne suradnike volontere snimio film o zagrebačkom điru Glavni kolodvor - Opatovina - Džamija - Stan, ali koji se ne zanosi diskutabilnom idejom “generacijske priče”.
- Film predstavlja jedan dio generacijske priče, ono što sam ja proživio u srednjoj školi. Naš đir je bila Opatovina, jeftino vino i trava, zabave po stanovima, i to sam odlučio prikazati, jer to mi je poznato. Da je netko drugi radio film o nekim drugim mladima, koji izlaze na druga mjesta, bio bi to puno drugačiji film.
Piše Jurica Pavičić: Iz ovog ćemo filma i za 20 godina učiti kako je Zagreb disao 2020.
Kao i u mnogim drugim slučajevima, i u slučaju “Zagrebačkog ekvinocija” pitanje je želite li vidjeti da je čaša polupuna ili poluprazna. Za mene je film Svebora Mihaela Jelića čaša koja je - nesumnjivo polupuna.
Treba se još jednom prisjetiti. “Zagrebački ekvinocij” u osnovi je amaterski film koji su snimili srednjoškolci i mlađi studenti. Režiser Jelić i producentica Eli Bašić film su producirali u kućnoj radinosti, a budžet filma (9000 kuna) prikupljen je crowd-fundingom. Glavni glumci u filmu su naturščici.
Od svih mlađahnih glumaca, samo jedna (Luna Pilić) zaputila se u glumačke vode i upisala studij glume u Beogradu. I sam režiser bio je u trenutku snimanje filma stariji tinejdžer.
Jelić - rođen 1998. - uvjerljivo je najmlađi režiser koji je ikad u Hrvatskoj snimio dugometražni film, a na bečki studij režije primljen je nakon što je ispitnoj komisiji u kojoj je bio Michael Haneke pokazao desetak scena iz “Ekvinocija”. Film su - ukratko - snimili 20-godišnji amateri, sa svim dobrim i lošim što s tim ide i doista po koječemu adolescentski. Nekim glumcima dijalozi zaškripe čim otvore usta. Scenarij je pun slučajnosti i nategnutih plot-twistova, među kojima su bizarno zabavne – čak dvije (!?) izgubljene osobne karte. “Ekvinociju” bi dobro došlo malo skrpitdoktorskog češljanja. Kad scenarist i režiser Jelić pokušava dublje profilirati likove i uđe u dijalošku psihologizaciju, rezultat su nerijetko self-help monolozi koje pas s maslom ne bi pojeo.
“Zagrebački ekvinocij” - doista - nije prepuna čaša.
Ali jest barem polupuna. Jer, unatoč slabostima, mene je film kupio energijom i dinamizmom. Redateljski junior latio se ambicioznog zadatka na kojem padaju iskusni profići, a to je zamršeni mozaički zaplet s više fabularnih linija. U tome je gotovo uspio, fabularne linije rijetko gubi, svaka ima zaokružen luk, sve je likove uspio dovršiti. Mnogim mlađim režiserima to je problem čak i s manjim brojem likova.
Jelić se u “Ekvinociju” predstavlja kao redatelj s gotovo ispečenim zanatom u smislu kadriranja, montaže i vizualnog jezika. Kad god u filmu nema dijaloga, film režijski izgleda profesionalno i tečno. Vizualni mu je prosede odličan. U film šarmantno unosi vizualne dosjetke poput split-screena, animacije ili poigravanja tekstovnim umetcima. Zna kudikamo bolje raskadrirati i dinamizirati scenu od 70 godina starijeg kolege Antuna Vrdoljaka. Usporedba “Generala” i “Ekvinocija” - filma od 9000 kuna i filma od 20 milijuna kuna - točno pokazuje mentalitetni i generacijski jaz. “Generala” je režirao digitalni useljenik, čovjek koji se ne može otrgnuti riječi i literaturi. “Ekvinocij” je režirao digitalni domorodac. Režirao ga je pripadnik generacije kojoj je možda nesavladiv problem sročiti dopis o čišćenju snijega za kućni savjet, ali su kadri izrežirati trilersku potjeru s mobitelom i laptopom. Jezik audiovizualnih medija njihov je materinji jezik, to je jezik koji su usisali s majčinim mlijekom, dok hrvatski nerijetko natucaju. “Zagrebački ekvinocij” čedo je tog generacijskog senzibiliteta, i zato fascinantno zanimljiv u svojim manama.
A zanimljiv je - pored toga - i kao svojevrsna urbana topografija, filmski putopis kroz suvremeni omladinski i supkulturni Zagreb. “Ekvinocij” funkcionira kao mali who is who novije muzičke scene grada, od High5, Krankšvestera, Kiše metaka pa do čovjeka koji je filmu dao naslov - meni jako dragog Mikija Solusa. Također, “Ekvinocij” je i putopis po novom teen - Zagrebu, od Opatovine, Tvornice, Močvare pa do đira pred Džamijom. Iz “Ekvinocija” će netko za 20 godina doznati kako je 2019. disao grad koji film nosi u naslovu. To nije malo.
Piše Nenad Polimac: Zašto bi netko plaćao skupu kino ulaznicu za ovakav jeftin film?
Na najavnoj špici za film “Zagrebački ekvinocij” njegovi tvorci objavljuju da su svi u tom projektu sudjelovali ne iz profita nego iz užitka te da su nužnih 9 tisuća i 199 kuna skupili takozvanim crowdfundingom (taj su novac, kako tvrde, potrošili na sendviče). Kad je već sve ispalo tako jeftino, ne znam zašto su se morali mučiti kino distribucijom i kino prikazivanjem, bilo bi primjerenije da su projekcije po dogovoru održavali besplatno, na odgovarajućim mjestima: da su što niže postavili prag, to bi njihova publika bila zadovoljnija.
Zbilja, zašto bi netko plaćao skupu kino ulaznicu za ovakav film?
Jedna od dosjetki redatelja i scenarista Svebora Mihaela Jelića jest da na ekranu ispiše što znači neka od zagrebačkih “šatri” i još koješta drugo (na primjer, koliko su metara dvoje protagonista udaljeni od najbližeg dilera “trave”), a šteta je što im pritom nije objasnio i riječ “ekvinocij” iz naslova jer za nju bar 90 i nešto posto njegove publike nikad nije čulo. No, nema veze, ne bi se time bogzna što izmijenilo, na nju bi potrošio barem nekoliko kadrova, što je uzaludan trud jer je priča ionako proizvoljna, a takvi su i njezini junaci. Radnja se odigrava tijekom jednog ekvinocija, zbilja nije važno kojeg, a šestero protagonista ima važne uloge u predstojećem okupljanju mladih: dvije cure zadužene su za osiguravanje stana za predstojeći tulum i muku muče sa susjedom (Ksenija Marinković) koja im prijeti svim i svačim ako se neće pridržavati kućnog reda, dva dečka upravo su puštena s policije i njihov je zadatak povoljno nabaviti alkohol iz obližnjeg Konzuma, dok je treći dvojac, momak i djevojka, zadužen za nabavu droge. Ukratko, zabava, zabava i samo zabava. Ništa od svega toga ne protječe baš kako se priželjkivalo, u sve se upliću policajac panker (Dado Ćosić), vozač Ubera (Goran Grgić), ulični redar (Ozren Grabarić) i njih još nekolicina, no kako je većina mladih pred kamerama bez osobitog iskustva, razlika između njih i one nekolicine profesionalaca je poprilična. Nije to osobit problem, Svebor Mihael je ionako koncipirao zbivanja bez prevelikih pretenzija, njemu čak nije toliko važan ni glumački izričaj (iako njegovi “junaci” djeluju kompetentnije nego u većini sličnih filmskih pothvata, budući da su prohtjevi u odnosu na njih minimalni), bitno je smisliti štos na koji funkcionira veza među kadrovima. Ima tu svega, i “podijeljenog ekrana”, tako omiljenog u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, zafrkantskih natpisa, pa čak i animiranih dijelova, a odakle su stigli rariteti poput albuma njemačkog kralja šlagera (i filmova) Freddyja Quinna, koji zapaženo figurira kao scenografski rekvizit, teško je i nagađati. Dobar posao obavio je direktor fotografije Hrvoje Bazina, zahvaljujući kojemu slika ima odgovarajuću formu, kadrovi su manje-više solidno usklađeni i čini vam se da gledate pravi film.
Zapravo, samo donekle.
“Zagrebački ekvinocij” jako podsjeća na beogradski film “Munje!” u režiji Radivoja Andrića, u kojem se također jako puno crtalo, animiralo i smišljalo svakojake ludorije. Razlika je u tome da su “Munje!” ipak bile profesionalni film, premda su jako često oponašale neprofesionalni, i bile nabijene energijom koja jako nedostaje njihovoj zagrebačkoj inačici. Nimalo čudno da su u Srbiji skupile više od pola milijuna gledatelja, a i u nas su se dosta gledale, pogotovo na DVD-u. Reklo bi se, ništa bez budžeta, pa tako i film za mladu publiku mora biti napravljen kakvim-takvim sredstvima. “Zagrebački ekvinocij” se prenavlja da mu novac zapravo i nije potreban, ali nije baš tako: veći je problem što su ga u glasanju za nagradu “Oktavijan” Hrvatskog društva filmskih kritičara naši kolege pretpostavili puno solidnijim uracima kakva je “Dopunska nastava” Ivana Gorana Viteza, no bit će da je prije problem u priželjkivanjima kakvu bismo kinematografiju htjeli imati, a ne kakvu imamo.