Velikog talijanskog opernog i filmskog redatelja Franca Zeffirellija od rođenja su pratili nesporazumi. Roditelji mu se nisu mogli vjenčati, jer su već imali zakonite partnere s kojima nisu uopće živjeli, pa ga je majka odlučila prozvati Zeffiretti po povjetarcu iz Mozartove opere “Idomeneo”, no administrativnom pogreškom dobio je prezime Zeffirelli.
Seks sa svećenikom
Djetinjstvo je proveo sa sredovječnim engleskim damama, jer je majka umrla kad mu je bilo 6 godina, a kao tinejdžer imao je prvo seksualno iskustvo sa svećenikom. Zlostavljanje? Nipošto, Zeffirelli tvrdi da je u pitanju bila obostrana privlačnost. Poslije je na jednom prijemu upoznao atraktivan brazilski par koji ga je pozvao u sobu, ponudio pićem i mladić se nakon toga više ničeg ne sjeća, jer su ga iskusni “swingeri” drogirali. “Šteta”, rekao je, “htio sam biti pri punoj svijesti kad mi se nešto takvo događalo.”
Potomak Michelangela Buonarrotija u tko zna kojem koljenu završio je 1941. umjetničku akademiju u Firenci i reklo bi se da takvu poetsku dušu rat ne zanima. Vraga, prvo se priključio partizanima, a zatim britanskim vojnicima, gdje je figurirao kao prevoditelj. Nakon rata se činilo da će završiti na filmu, asistirao je Luchinu Viscontiju na filmovima “Zemlja drhti”, “Najljepša” i “Senso”, međutim, legendarni redatelj bio je i majstor teatra, pogotovo opere, što je Zeffirellija više privlačilo. Počeo je kao scenograf, zatim i redatelj koji je postavljao vlastite komade, kako u Londonu tako i New Yorku. Maria Callas bila mu je bliska prijateljica, snimio je njezine posljednje koncertne nastupe poslije objavljene na DVD-u, a često i rado surađivao je s renomiranom Joan Sutherland. Film mu se ipak činio sve intrigantnijom opcijom. Nagovorio je Sophiju Loren i Marcella Mastroiannija da nastupe u “Ukroćenoj goropadnici” po Shakespeareu, no glumački odabir završio je na tadašnjim supružnicima Elizabeth Taylor i Richardu Burtonu, koji čak nisu tražili ni preveliki honorar, samo udio u profitu. Nije bio izoliran od nedaća oko sebe, snimali su u Firenci koju je tada pogodila teška poplava i Zeffirelli je o tome režirao dokumentarac “Za Firencu” te prihode donirao postradalima.
Izveo nemoguće
“Ukroćena goropadnica” (1967.) imala je uspjeha, pa je za sljedeću ekranizaciju Shakespeareova komada dobio puno veći budžet. Bila je to “Romeo i Julija” (1968.) u kojoj se odlučio na revolucionarni potez, glavne uloge povjerio je Oliviji Hussey i Leonardu Whitingu, mladim glumcima po godinama bliskim Shakespeareovim junacima, bez puno iskustva u takvoj vrsti dijaloga, što se dotad nikad nije radilo: izvukao se virtuozno, pritom prekrasno dočaravši ljepotu drevne Verone. Film je nominiran za Oscara (dobio ih je za kameru i kostime), glazba Ennija Morriconea bila je fascinantna, a odjek u svjetskim kinima impresivan. Ipak, vratio se kazalištu i tek nakon četiri godine snimio sljedeći film, “Brat Sunce, sestra Mjesec” o Franji Asiškom, ali s puno golotinje i vizualne koreografije. Njegov estetizam još je bio dojmljiviji u visokobudžetnoj mini seriji “Isus Nazarećanin” (1977.), koja je i danas posvuda na televizijskim programima, i to ne samo za blagdane, a u kinima je održao reputaciju rado gledanog autora novom verzijom boksačke melodrame “Šampion”, s Jonom Voightom, Faye Dunaway i malim Rickyjem Schroederom u glavnim ulogama. U kazalištu je naučio da nema ništa lošeg u spajanju žanrova, osobito ako to sjajno izgleda, pa mu nije smetalo što su se kritičari sprdali s tinejdžerskom romansom “Beskrajna ljubav” s Brooke Shields, koja je u kinima bila veliki hit.
Novo poglavlje predstavlja je njegova ekranizacija opere “Traviata” s Teresom Stratas i Placidom Domingom: dotad su se takvi filmovi radili kao snimke kazališne predstave, no Zeffirelli je unio sav svoj redateljski talent u tu raskošnu produkciju, nominiranu za dva Oscara, koja je samo u Americi isplatila ne mali budžet. Nakon njega i druga velika redateljska imena - Francesco Rosi i dr. - bacila su se na slične projekte, koji su danas postali već konvencija.
Nepredvidive teme
Kad je u pitanju film, izbor tema bio mu je nepredvidljiv, režirao je “Hamleta” (1990.) s Melom Gibsonom u naslovnoj ulozi, “Jane Eyre” (1996.) bila je iznimno uvjerljiva zbog mlade Charlotte Gainsbourg, “Čaj s Mussolinijem” (1999.) vrvio je autobiografskim prisjećanjima na djetinjstvo, a posljednje ostvarenje, znakovito, zvalo se “Callas zauvijek” (2002.), s Fanny Ardant u ulozi slavne pjevačice koja je već ostala bez glasa.
Glede opere, bio je dosta tašt, povrijedilo ga je kad su u Metropolitanu njegovu postavu “Turandot” zamijenili novijom, a petljao se i u politiku. Kao član Berlusconijeve stranke Forza Italia ušao je i u parlament, gay udruge napadale su ga jer je podržavao Vatikanov bojkot homoseksualaca (a sam je obznanio svoje seksualne sklonosti 1996.), a vrhunac je bilo to što je zahtijevao smrtnu kaznu za žene koje bi izvršile pobačaj. Posvojio je dva mladića, živio s njima i nije imao nimalo grižnje savjesti što je pripadao katolicima ekstremno konzervativne orijentacije.
Nesumnjivo, veliki umjetnik, ali krajnje problematičnog moralnog profila. Umro je u subotu, u svom domu u Rimu, priopćio je jedan od njegovih “sinova”. Imao je 96 godina.