Godine 1991. braća Coen će “Burton Finkom” osvojiti Zlatnu palmu. Godinu kasnije, tada nepoznati Quentin Tarantino snimio je svoj prvi film “Psi iz rezervoara”, a danas nepravedno zaboravljeni John Dahl snimit će “Red Rock West” i “The Last Seduction”. Počela je nova era: 90-e, zlatno doba nezavisnog žanrovskog filma.
Tih 90-ih, u svjetska kina nahrupila je masa konceptualno dovitljivih, stiliziranih i zamršenih žanrovskih filmova, filmova koji su nastali očitim križanjem hardboiled i noir-tradicije te postmodernističkog manirizma. Moda koja je obilježila 90-e uskoro se infektivno proširila svjetskim filmom, utječući na sijaset režisera od Guya Ritchiea u Britaniji, preko Larsa Von Triera, do hrvatskih režisera poput Rušinovića i Nole.
Kinom je vladala moda antirealističkih, končetističkih krimića, ta je moda imala i svoju prostornu mitologiju, a važan dio te mitologije bio je i hotel. U hotelu se zbivala radnja ne samo “Barton Finka”, nego i Jarmuschevog “Mystery Train” (1989), kao i udruženog nezavisnjačkog omnibusa “Four Rooms” (1995).
Kad na samom početku filma “Bad Times at the El Royale” prvo jedan, a potom drugi neznanac zakorači u aulu motela na granici Kalifornije i Nevade, svakom filmofilu taj početak mora zazvoniti kao fleš-bek. Film redatelja Drewa Goddarda uvelike je posveta postmodernističkom trileru 90-ih.
Hotel oko kojeg se vrti radnja Goddardovog filma je naslovni “El Royale”, bivša kockarnica na granici Kalifornije i Nevade. U depresivno prazni hotel jedne večeri za redom počinju ulaziti neznanci: prvo katolički svećenik (Bridges), potom trgovac usisavačima koji traži točno određenu sobu (Hamm), crna pjevačica (Errivo), a potom i zagonetna, otresita djevojka (Johnson). U prvih dvadeset minuta “El Royalea”, pripovjedne “udice” ispadaju iz filma samo jedna za drugom. Prvo jedan od likova otkrije da su sve sobe pokrivene sustavom nadziranja.
Potom svećenik lomi daske na podu soba i nešto traži. Djevojka iz prtljažnika auta u sobu dopremi svezanu djevojčicu, a jedan od gostiju - ispostavi se - radi za FBI. Riječ je - ukratko - o hrpi pripovjednih atraktora koje Goddard obrađuje kroz zapetljanu strukturu koja i sama miriše na eru “Pulp Fictiona”. Kroz rekurzivne vremenske petlje film nas vraća natrag i naprijed, sobu po sobu i lik kroz lik, pri čemu nam se slažu sastavnice puzzlea.
Autor “El Royalea” Drew Goddard čovjek je koji je karijeru počeo kao pisac, i to na televiziji, gdje je bio jedan od scenarista serije “Izgubljeni” i kreator TV serije “Daredevil”. U “Teškim vremenima u motelu El Royale” dijelom se vidi da je film kreirao televizijski um. U TV seriji ključni element je snažna premisa koja se publici mora utisnuti u maštu brzo: elegantni svršetci ponajmanje su bitni, jer je ideal TV serije da ne završi nikad. I “El Royale“ bi se mogao zamisliti kao nešto nalik “Izgubljenima” - kontinuirana naraciju s ograničenim brojem likova na izoliranom mjestu, nošenu gorivom fleš bekova.
Problem je u tome što kino film ipak treba i završiti - a to Goddardu uspijeva kudikamo slabije. Film se živahno digne kad se na polovici pojavi zloćudni Chris Hemsworth, u efektno samoironičnoj ulozi. Ipak, svi koji očekuju da će film dovitljivog uvoda imati i jednako dovitljivi rasplet, ostat će s “El Royaleom” blago razočarani.