Kada je Chris umro, imala sam deset godina. Imam vrlo živa sjećanja na noć kada su nas obavijestili o njegovoj smrti: odrasli su bili poprilično tajnoviti i kako su mene poslali u sobu, počela sam si postavljati pitanja.
Dotad je Chris bio moj životni uzor.
Kao novinar, mnogo je putovao, posjećivao je strane zemlje i egzotična mjesta. I, naravno, ja sam željela biti baš kao on.
Kada sam počela snimati ovaj film, imala sam točno onoliko godina koliko je imao Chris kada je umro. Njegov ubojica još uvijek nije pronađen i ja se još uvijek pitam o njegovoj sudbini. Zašto je morao umrijeti tako mlad i zašto je morao ići u rat?
Je li uistinu, kako kažu glasine, bio na tragu odlične priče o povezanosti mračnih djela, mafije i Opusa Dei? Ili ga je možda, kao i mnoge druge mladiće, fascinacija ratom odvela u propast?
Kakva će biti sudbina filma
Sva ova pitanja odvela su Anju Kofmel, mladu švicarsku redateljicu, u Hrvatsku, 20 godina nakon ubojstva njezina ujaka Christiana Würtenberga, kako bi napravila i snimila animirani film “Chris the Swiss”, koji će premijerno biti prikazan početkom svibnja na Tjednu kritike, jednom od službenih programa filmskog festivala u Cannesu.
Anja Kofmel
Uz pomoć tadašnjih svjedoka, Chrisovih novinskih članaka i njegova dnevnika pokušala je odgonetnuti njegove posljednje trenutke prije ubojstva, kako se osjećao, s kim se susretao i, ono najvažnije, koji je bio njegov razlog da se pridruži Prvom internacionalnom vodu, sastavljenom od dobrovoljaca, čije je sjedište bilo u Osijeku 1991. godine.
Film koji je snimila jedini je hrvatski dugometražni film ove godine u Cannesu, budući da je napravljen u koprodukciji s hrvatskom tvrtkom Nukleus film. Kao manjinska koprodukcija te na osnovi potpora za strane produkcije koje snimaju na hrvatskom tlu, film je financirao Hrvatski audiovizualni centar. Iz te dvije potpore film je dobio oko dva milijuna kuna.
I dok se s nestrpljenjem čeka premijera, film je već u Hrvatskoj prozvan kontroverznim i i vrlo je lako moguće da film “Chris the Swiss” doživi sve ono što je doživio dokumentarac “15 minuta: Masakr u Dvoru”.
Jer baš kao u tom slučaju, i ovdje su glavni protagonisti HAVC, Nukleus film i braniteljske udruge, dok je glavna tema umjetničke slobode i privatizacija Domovinskog rata. Naime, film još uvijek nije kolaudiran jer je umjetnički savjetnik filma Marko Njegić to odbio učiniti.
Prema nekim informacijama onih koji su pogledali film, navodno je problem u tome što je završni scenarij bitno izmijenjen od onoga koji je HAVC blagoslovio kada ga je odlučio financirati.
Više od dvije trećine filma je izvrsno, kažu nam naši sugovornici, dok su završni dijelovi problematični. Prema njihovim riječima, u filmu se tvrdi kako je Hrvatska plaćala strane dobrovoljce koji su se borili u hrvatskim odorama i koji su smjeli krijumčariti drogu i oružje, a dio tih poslova financirao je Opus Dei kako bi se u Hrvatskoj raspirivao vjerski rat. Domovinski rat u filmu se naziva građanskim.
Umjetnička sloboda
Daniel Rafaelić, šef HAVC-a, moguće probleme oko ovog filma najavio je u Jutarnjem još krajem 2017. godine. Tada je naveo kako je “bio jedan od članova komisije koji je tada glasao da se taj film ne financira”.
No, film je odobren te najvećim djelom financiran još 2015.
- Ipak, film nedavno nije u nas prošao kolaudaciju jer je ustanovljeno da u završnoj verziji filma postoje velika odstupanja od originalnog scenarija. Bivši ravnatelj prošle godine i ja ove tražili smo od producenta brojne izmjene kako bi film bio pravno i činjenično utemeljen. Produkciji je ponuđen i povjesničar mentor, no sve je to odbijeno.
U njemu je bilo puno stvari zbog kojih mislim da ga uopće nije trebalo odobriti, ali to je bilo mišljenje savjetnice za manjinske koprodukcije koja danas više nije u HAVC-u, pa o njezinim motivima ne mogu govoriti. Ja moram, kao ravnatelj, biti legalist, i sve preuzete obveze ispuniti, poštujući pritom, jasno, umjetničku slobodu. Cenzure ne smije biti - rekao je tada Rafaelić koji mi je nedavno poručio kako je to bilo sve što će reći na ovu temu.
U Nukleus filmu kažu mi kako su “ponosni i sretni što je Tjedan kritike prepoznao važnost teme kao i vrijednost pristupa kojim je redateljica Anja Kofmel ispričala priču koja će “možda nekima biti gorka pilula”, no kako zbog toga neće odustati od ove priče “koja je važna i koju želimo da cijeli svijet vidi”.
- Kolaudacija je proces kroz koji mora proći svaki film koji financira HAVC. Mi ne možemo rješavati to pitanje samostalno te se trudimo s HAVC-om pronaći način da se pravni dio privede kraju što prije. Kao što vidimo, bez obzira na odluke umjetničkog savjetnika ili Hrvatskog audio-vizualnog vijeća, film neće biti zauvijek “bunkeriran”, to se jednostavno ne može dogoditi. Zato je najbolje za sve uključene da zatvorimo formalna pitanja - kažu u Nukleus filmu.
Smatraju kako se već dulje vrijeme oko ovog filma “diže prašina” te kako je “besmisleno braniti se od paušalnih napada i stvaranja atmosfere afere kada film nitko nije još ni pogledao”.
- Jedna strana problema jest mogućnost da pojedine odluke HAVC-a i/ili umjetničkog savjetnika proizlaze iz straha od reakcije. Ako je to istina, ako je zaista razlog u takvom strahu, to je poražavajuće za sve filmaše u zemlji, ali i za sve građane Hrvatske. Hrvatski dio ekipe filma ‘Chris the Swiss’ odbija biti talac tog straha.
Od 2016. godine hrvatski je film pod udarom pojedinaca i skupina koji žele uvesti cenzuru. Mi na to nećemo pristati. Nadamo se da će i kolege i javnost shvatiti zbog čega ne pristajemo da netko u kabinetu ili šatoru kroji priče koje smijemo ili ne smijemo pričati. Ne radimo ovaj posao kako bismo pričali lijepe priče o ugodnim temama, već da bismo ispričali važne priče o svijetu u kojem živimo. To je jedini smisao našeg posla - ističu u Nukleusu.
Kontaktirali smo i Anju Kofmel, no iz Nukleus filma su nam poručili će se “redateljica do daljnjega suzdržati od daljnjih komentara.”
Ipak, cijela priča našla se i u Državnom odvjetništvu jer u Koordinaciji udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata smatraju kako se u sinopsisu koji je odobrio HAVC Republika Hrvatska izvrgava “ruglu, preziru i grubom omalovažavanju”, kako su povrijeđene “izvorišne osnove Ustava RH i Deklaracije o Domovinskom ratu” jer se tvrdi, između ostalog, kako je “u Hrvatskoj bio građanski rat, kako su hrvatski vojnici bili desničarski plaćenici financirani od krijumčarenja droge i oružja te udruge Opus Dei, gdje su hrvatski vojnici prikazani kao - psi rata”.
Tko je zapravo bio Christian Würtenberg, novinar i hrvatski dobrovoljac čiju sudbinu prati film “Chris the Swiss”, i kakve veze s njim ima Jorge Eduardo Rózsa-Flores zvani Chico koji je 2009. ubijen u Boliviji zbog sumnji da je planirao atentat na predsjednika Eva Moralesa? U kakvoj su vezi britanski novinar Paul Jenks, plaćenici Alex i Paolo Badini, Prvi internacionalni vod u istočnoj Slavoniji te Vijeće sigurnosti UN-a?
Pitanja koja Anja Kofmel postavlja na početku ovog teksta napisana su na službenom prospektu filma u kojem su, između ostalog, navedeni i svi likovi koji se spominju u filmu.
Opisuje se i Christian.
Rođen je 1964. u Švicarskoj i bio je najstarije dijete u peteročlanoj obitelji. S pet godina roditelji su mu se razveli, a njegova majka više je puta isticala kako on nije bio baš “lako dijete” te kako je promijenio nekoliko škola. Nakon što nije uspio završiti srednju školu, “nekako je završio u Namibiji” kao sedamnaestogodišnjak.
Borio se za neovisnost Namibije
Tamo se priključio SWATF-u, vojsci koja je ratovala za nezavisnost Namibije, no vrlo brzo je otpušten. Nakon toga neko vrijeme je boravio u Laponiji i Tajlandu, tamo se i oženio, no brzo se vratio u Švicarsku. U svojoj domovini pokušao se dokazati kao novinar, a njegov veliki uzor bio je njemački novinar istraživač Günter Wallraff.
Nakon toga jedno vrijeme je bio u Estoniji gdje je želio vidjeti kako pada sovjetski režim, a nakon izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji stiže u Hrvatsku.
Prema nekim njemačkim medijskim napisima, okidač za dolazak u Hrvatsku bio mu je Opus Dei. To je bila priča koju je želio ispričati, a od jednog hrvatskog trgovca oružjem u Baselu je čuo da ta katolička organizacija potpomaže Hrvate u ratu.
Ipak, kada je stigao u Hrvatsku, nije imao nikakvog traga. Izvještavao je iz Karlovca, bio je u Zagrebu, često boravio u hotelu Intercontinental gdje je bio press centar. Tu su ga svi poznavali kao Chrisa Švicarca.
U tom press centru čuo je kako u Osijeku postoji Prvi internacionalni vod dobrovoljaca koji je bio osnovan nedaleko od Osijeka i na čijem je čelu bio Jorge Eduardo Rózsa-Flores, dotadašnji dopisnik La Vanguardije, tjednika iz Barcelone.
Flores je bio Bolivijac mađarsko-španjolskih korijena, a hrvatska javnost dobro ga je upoznala 2001. godine kada je u Zagrebu premijerno prikazan film “Chico” u mađarskoj produkciji, koji je financiralo i Ministarstvo kulture na čijem je čelu bio Antun Vujić. U tom filmu Jorge Eduardo Flores glumi sam sebe, govori o svom ratnom putu u Hrvatskoj te zašto je otišao u rat. U filmu upoznajemo i njegovu obitelj, oca koji je bio mađarski Židov kojem su fašisti pobili obitelj i majku Katalonku. Otac mu je navodno bio komunist i revolucionar koji je 60-ih simpatizirao Che Guevaru.
Obitelj je živjela u Boliviji, a nakon što su na vlast došli desničari, preselili su se u Čile. Kada je tamo na vlast došao Pinochet pobjegli su u Švedsku, a zatim u Mađarsku. Chico je tvrdio kako je zbog oca dobio priliku studirati na KGB-ovoj akademiji u Minsku.
Tvrdio je i da je bio član mađarske obavještajne službe te zadužen za kontakte sa svjetskim teroristom Carlosom. Ubijen je 2009. godine u Boliviji, u Santa Clari, u gradu u kojem se rodio 1960., zbog sumnje da želi organizirati puč u Boliviji i svrgnuti predsjednika Eva Moralesa.
Christian Würtenberg i Jorge Eduardo Flores upoznali su se sredinom studenoga 1991. kada je Chris odlučio ući u Prvi internacionalni vod. Navodno se, prema pisanju njemačkog tiska, želio ubaciti u tu jedinicu kako bi istražio svoju priču.
Chris je bio primljen, odlazio je na različite zadatke, bio u izvidnici. Često je u svoj dnevnik zapisivao informacije.
Krajem 1991. susreo je Adama Le Bora, britanskog novinara kojemu je rekao kako će uskoro napustiti ovo internacionalnu brigadu jer ga “hrvatska stvar ne interesira”. Christian nije pronašao vezu s Opusom Dei, ali je primijetio velike količine novca u sjedištu brigade, u Floresovu uredu u Osijeku.
“Došao sam ovamo s namjerom da razumijem rat, ali ovdje su dobri - loši, a loši - dobri”, navodno su bile njegove riječi.
Slične je riječi Christian ponovio i španjolskom kolegi Juliju Cesaru Alonsu, koji je također jedan od protagonista u filmu “Chris the Swiss”.
U samom prospektu filma navodi se kako su se dogovarali da se jedan od njih pridruži Floresovoj brigadi. I njemu je Christian rekao da će uskoro napustiti Hrvatsku jer ne razumije taj rat.
Španjolac Alonso poznavao je i Floresa iz vremena dok je još bio novinar. Želio je napraviti priču s njim kao bivšim novinarom koji je postao vođa plaćeničkog odreda u Hrvatskoj, no Flores ga je prvo odbio. Navodno mu je rekao kako ne može sada razgovarati jer mu se čini da ima krticu unutar svojih redova i da se radi o jednom Švicarcu. Jedini Švicarac u toj brigadi bio je Chris.
Alonso je odmah nakon tog razgovora s Floresom odlučio potražiti Chrisa, no nije uspio.
Christian Würtenberg ubijen je u noći s 4. na 5. siječnja 1992. Njegovo mrtvo tijelo je pronađeno 6. siječnja u blizini Osijeka.
Prema službenoj verziji, ubili su ga četnici metkom u glavu. Poslije je obdukcija pokazala da je zadavljen rukama i užetom.
Njegov kompjutor je nestao, a iz njegova ratnog dnevnika, koji je poslije vraćen njegovoj obitelji, istrgnuto je nekoliko stranica.
“Christian je često govorio kako ne može pronaći niti jedan razlog za život, kako ne može izdržati život i kako će se upucati. A ja sam odgovorila: Christian, ne smiješ učiniti to, ne smiješ se ubiti. Postoji nešto što se zove karma. Ako baš moraš umrijeti, netko drugi će to učiniti za tebe. Nije nebitno kako ćeš umrijeti”, citat je njegove majke, posebno upečatljiv na službenom prospektu filma.
Znaju li Britanci što se dogodilo?
Postoji i priča da je Christiana smaknuo vojnik Paolo Badin, također dobrovoljac u Floresovoj brigadi. On je nakon odlaska iz Slavonije navodno cijeli slučaj o Chrisovu ubojstvu u svibnju 1992. godine ispričao dvojici britanskih fotografa.
Vrlo brzo nakon Chisove smrti u Osijek stiže i britanski novinar Paul Jenks kojeg je u Hrvatsku pozvao jedan kolega koji je izrazio sumnju u službenu verziju smrti Švicarca.
Sam Jenks odmah je otišao u zapovjedništvo Floresove brigade te se počeo raspitivati o Würtenbergovu ubojstvu.
Floresa nije bilo, a jedan vojni instruktor, koji je dočekao Britanca, poručio mu je da ga uopće nije briga za Švicarca. Zatim mu je poručio kako bi za njega bilo mnogo bolje da odmah ode prije negoli se vrati zapovjednik Flores.
Četiri dana nakon ovog razgovora Jenks je ubijen nedaleko od mjesta Brijest, na izlazu iz Osijeka.
Službena verzija je glasila da je poginuo od srpskog snajpera, da je pogođen “točno među oči”, s udaljenosti od 900 metara.
Oba ova slučaja još 1993. godine istraživali su Reporteri bez granica u tekstu naslovljenom “Christian Würtenberg i Paul Jenks - razlozi za sumnju”. U tom tekstu navodi se kako je na dan Jenksova ubojstva puhao vrlo jak vjetar i padala susnježica te takve vremenske neprilike nisu omogućavale tako precizan hitac s udaljenosti od 900 metara.
Osim toga, navelo se kako je područje na kojem je Jenks ubijen bilo pod kontrolom Internacionalne brigade. S cijelom ovom pričom Robert Ménard, direktor Reportera bez granica, još je u veljači 1993. godine upoznao Vijeće sigurnosti UN-a. U pismu se navodi kako su o svemu obaviještene hrvatske vlasti te kako su dobili obećanje da će se sva ubojstva istražiti. Reporteri, navodi se u pismu, puna “četiri mjeseca” nisu dobili nikakve informacije.
Chico je kasnije od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana dobio čin pukovnika, a vrlo brzo nakon rata povukao se u anonimnost. U tom svijetu ostat će do snimanja film “Chico”.
Optužbe zbog sumnji da je naručio ubojstva dvojice novinara Flores je odbacio.
Za Würtenberga je rekao kako je tog dana išao u izvidnicu s petoricom, šestoricom vojnika, kako se dva puta gubio na terenu, no kako su ga ostali pričekali i pronašli. Kada se treći put izgubio, više se nije vratio, tvrdio je Flores.
Christian Würtenberg, kako navode producenti, ubijen je pod čudnim okolnostima i do danas se ne zna što se zapravo dogodilo. Kao i svaki drugi dragovoljac, i Chris je, dodaju, zaslužio da se njegova priča ispriča.
Je li redateljica Anja Kofmel, Chrisova nećakinja, za vrijeme istrage u ovom filmu odgovorila na pitanja postavljena na početku teksta?
- Tijekom istrage pomirila sam se s činjenicom da nema prave istine i da nikad neću pronaći Chrisova ubojicu. Ipak, ušla sam duboko u milje u koji je on ulazio korak po korak. Crni i brutalni svijet pun fascinantnih likova. Na kraju, također zbog narcisoidnih likova poput plaćenika Alexa ili Gastona Bessona, uspjela sam upoznati dosad potpuno nepoznati svijet plaćenika.
Način na koji su se otvorili ispred kamera bio je iznenađujuće prirodan. Uživali su u pažnji i bili su željni pričati o svom poslu. Što se to događa u glavama tih ljudi? Polako sam bila uvučena u ovu nepoznatu stvarnost koja je bila toliko daleka od stabilnog i organiziranog života u Švicarskoj. Je li i Chris osjećao tu istu vrstu fascinacije - zapitala se u izjavi za službeni prospekt filma.