U žargonu TV pripovijedanja, “anthologies” serija (serija-antologija) naziv je za format serije u kojem epizode nisu povezane ni likovima ni sižeom, nego ih u cjelinu serije spajaju žanr, poetika ili koncept. Školski primjeri takvih serija su “Zona sumraka” ili “Black Mirror”.
Suvremena TV produkcija do krajnosti je razlabavila norme TV pripovijedanja i prilagodila se suvremenom gledatelju koji “bindža” gutajući niz epizoda zaredom. Ta nova pripovjedna kultura proizvela je i novi vid antologijske serije: onaj u kojem u antologiju nisu uvezane epizode, nego čitave sezone, dok unutar svake sezone serija funkcionira poput tradicionalne serije. Takvih serije u međuvremenu ima podosta. Vjerojatno najpoznatija takva “anthologies” je kriminalistička TV serija “True Detective”.
Demonstracija moći
Krimi serija “True Detective” djelo je američkog romansijera i scenarista Nica Pizzolatta, koji je početkom 2010-ih ponudio HBO-u na razvoj kriminalističku buddy-buddy seriju s mjestom radnje u redateljevoj rodnoj Louisiani. Serija u kojoj su glumili Woody Harrelson i Matthew McConaughey pretvorila se u bombu od uspjeha. Bio je to period kad je TV produkcija velikim koracima prisvajala vizualne i produkcijske standarde kino-filma, a “True Detective” je bio primjer tog trenda. Serija koju je režirao Cory Fukunaga bila je snimljena na 35mm, eksploatirala je egzotično trećesvjetske prostore ruralne Louisiane, a u ključnoj sedmoj epizodi postojala je scena potjere u noćnom eksterijeru u jednom kadru koja je orson-wellesovski trajala deset minuta. Bila je to čista demonstracija moći nove, stilski samosvjesne televizije.
Nakon enormnog uspjeha “True Detective“, Pizzolatto je pohrlio brzo ispisati drugu sezonu. No, ovaj put su mu ambicije narasle pa se latio i režije. To se pokazalo kao nesmotrenost. Druga sezona, s mjestom radnje u Kaliforniji i s troje detektiva (Colin Farrell, Amy McAdams, Taylor Kitsch) pretvorila se u teški fijasko. Prigovaralo joj se štošta, od klišeiziranih likova, konfuznog zapleta, do kvrgave režija i usiljene političke korektnosti. Bilo je, međutim, jasno da je “True Detective” preunosna koka da HBO ne bi pokušao snesti još jedno jaje. Stoga su oči bile uprte u treću sezonu, koja je trebala pokazati jesu li “Pravi detektiv” i Pizzolatto bili “one hit wonder”, ili je druga sezona bila jednokratna nepromišljenost koja se neće ponoviti.
Odgovor na to pitanje daje treća sezone “Pravog detektiva” koja pred HBO-ovu publiku kreće ovog ponedjeljka. Na osnovu gledanja pet od osam epizoda, rekli bismo da dilema nije razriješena do kraja. Treći “True Detective” ne čine se onako sočnim i moćnim kao prvi, no na osnovu polovičnog gledanja bez daljnjega se čine bitno boljim od “dvojke”.
Nestala djeca
“True Detective” je serija-antologija, što znači da sezone serije ne spajaju ni likovi ni radnja, nego koncept. U slučaju Pizzolatove serije, taj se koncept sastoji od dva elementa. Svaka sezona “True Detective” počiva na onom što se u policiji zove “hladni slučaj”. Iz nekog razloga, policijski vrh sastavlja povjerenstvo koje revidira davni, (ne)riješeni slučaj ubojstva. Oni intervjuiraju detektive koji su vodili slučaj, svjedočenja detektiva čine glavnu fabularnu liniju, a ta glavna radnja u fleš beku ispresijecana je zbivanjima u sadašnjosti.
Drugi obavezni sastojak “True Detective” je ambijent. Pizzolato radnju smješta u svaki put drugi, ali uvijek zabačeni i socijalno dešperatni prostor provincijske Amerike. U prvoj sezoni to je ruralna Louisiana, u drugoj zagađeni, prezaduženi i korumpirani industrijski gradić u unutrašnjoj Kaliforniji, a u trećoj to je ekonomski opustošeni sjeverni Arkansas.
Ovaj put, policijski par junaka su inspektori arkansaške policije Wayne Hays (Mahershala Ali) i Roland West (Stephen Dorff) koji u jesen 1980. dolaze u zabačeni gradić na platou Ozark jer su dobili dojavu o nestanku dvoje djece - brata i sestre. Nestala djeca sinovi su majke koja je promiskuitetna alkoholičarka i grubog, nesretnog oca koji pokušava dom držati na okupu. Nisu veselije sudbine ni ostalih mještana: jedini među njima koji iskazuje “ekonomsku aktivnost” je Indijanac koji skuplja krupni otpad, a u općoj bijedi se kao jedina buržujka izdvaja crna učiteljica (Carmen Ejogo).
Otac i sin
U svakoj sezoni “True Detective” glavna je fabularna linija isprepletena s intervjuima i svjedočenjima s vremenske distance. Pizzolato taj postupak ovaj put dodatno usložnjava, pa treća sezona ima čak dva vremenska uokvirivanja. Deset godina kasnija (1990) FBI poziva detektiva Haysa na razgovor da preispitaju slučaj. Ispostavi se - naime - da čovjek koji je u zatvoru (još ne znamo tko je to) možda i nije krivac. Što je još neugodnije, djevojčica za koju se mislilo da je mrtva ispostavi se kao živa: otisci prstiju curice koja je sada starija tinejdžerica pronađeni su nakon provale u stotinama kilometara udaljenoj apoteci.
Treći vremenski okvir je današnjica. Već sasvim ostarjelog Haysa - koji je u međuvremenu obudovio i polako tone u demenciju - intervjuira TV ekipa koja snima dokumentarac o slavnim zločinima. Hays nagovori već odraslog sina da ga, dok ga razbor kako-tako služi, još jednom poveze na mjesto istrage u Arkansas. Putem posjete i njegovog davnog policijskog “buddyja” Westa koji poput krajnjeg čudaka živi s gomilom pasa u kući na osami. Shvatite da se dogodilo nešto što je obojici prilično rasturilo živote.
U prvoj sezoni, Pizzolattova je serija bila dobra i zato što je na setu imala kalifornijskog Japanca Fukunagu, vrsnog režisera koji se tom serijom kvalificirao za redatelja nadolazećeg filma o Jamesu Bondu. U drugoj, Pizzolatto je pokušao sam režirati i to nije osobito ispalo. Stoga su producenti povukli ručnu i shvatili da je za TD3 ključno naći podesnog režisera. Izabrali su Jeremyja Saulniera, čovjeka koji je u tom trenutku imao samo dva filma prikazana na Sundanceu. No, Saulnier je u ta dva filma pokazao da ga zanimaju upravo priče i ambijenti poput onih TD3- dakle, žanrovski filmovi ambijentirani u gluhu, beznadnu provinciju.
Prvi od ta dva filma bio je “Blue Ruin” (Plava olupina), gangsterski film o osvetničkom pohodu kriminalnog obiteljskog klana iz ruralne Virginije. Drugi - “Green Room” (Zelena soba) - mogao bi se opisati kao “Napad na policijsku stanicu” za muzičke fanove. Film se bavio neafirmiranim bendom koji slučajno ugovori gažu u klubu bijelih suprematista uz zabačenu magistralu. Kad jedan od članova benda svjedoči ubojstvu, muzičari se moraju zabarikadirati u green room da ih rasisti ne bi pobili. Saulnier, ukratko, snima čisti žanrovski “pulp” koji je ujedno funkcionira i kao putopis iz gluhe, teške, trumpovske Amerike. Dakle, točno ono što je “Pravom detektivu” trebalo.
Rezultat se vidi. Ako se po nečem TD3 vratio zasadama prve sezone, onda je to po atmosferi i vizualnoj kulturi. Serija sjajno dočarava društvenu močvaru, tmasti čemer beznadne provincije, te atmosferu “Bible Belta” Reaganove epohe u kojoj je crni detektiv čudo poput marsijanca, a likovi mirno izgovaraju rečenicu poput “ne može biti lijep kad je crn”. Tu su nezaposlenost, rasizam i alkohol, no i još jedno čedo epohe. Većina su muških likova, naime, vijetnamski veterani, a bar ih pola buba PTSP. Ima tu - ukratko - podosta “poverty porna”, no Saulnier je režiser koji takvom svijetu zna dati dostojanstvo i velebnost.
Profesor književnosti
Pizzolatto, koji je bivši sveučilišni profesor književnosti, nije se nikad libio pretencioznosti. I u TD3 naiđemo na trenutke kad se serija doživljava važnijom no što jest. Ima tu tvrdih linija dijaloga, pretencioznih razgovora, razmetljive simbolike, pretrpavanja teškim socijalnim temama. Serija počiva na kompliciranom postmodernističkom uvezivanju jedne pripovjedne babuške u drugu. Te ispade pretencioznosti - međutim - gledatelj pristaje svariti zato što serija ima atmosferu ljepljive prijetnje, a zamršeni krimi zaplet je, bar u prvih pet epizoda, doista zanimljiv.
Žanrovski, stilski i ikonografski, treća sezona “True Detective” vjerni je povratak baštini obožavane prve. Nakon “trojke”, može se reći da se Pizzolattova antologija izvukla iz krize. Čini se, svejedno, da će TD1 i dalje kvalitetom ostati - broj jedan.