Podatak da je prve dvije epizode “Mladog Pape” Paola Sorrentina u Italiji gledalo nešto manje od milijun gledatelja predstavljen je kao prava senzacija. No što je to u usporedbi s brojkama kojima se nedugo zatim, u listopadu 2016., mogla pohvaliti serija “Medici: Gospodari Firenze”: prve dvije epizode gledalo je 7 milijuna i 600 tisuća Talijana, to je 30 posto tržišnog udjela na malim ekranima, zasjenili su i Juventusovu Ligu prvaka, a slični talijanski proizvodi u načelu ne prelaze 20 posto ukupne gledanosti. U redu, “Mladog Papu” emitirao je Sky Italia koji ima poseban krug pretplatnika, dok je iza “Medicija” bio RAI, nacionalna televizija, međutim, svejedno je to nevjerojatan pothvat.
RAI izgubio korak
RAI je, naime, posljednjih godina izgubio korak s vodećim europskim televizijama, a sada im se suprotstavio na najzahtjevnijem terenu, u kategoriji dramskih serija koje u moderno doba privlače najviše pažnje. U pitanju je talijansko-britanska koprodukcija u kojoj glavne uloge tumače holivudska zvijezda Dustin Hoffman i Richard Madden, Robb Stark iz “Igre prijestolja” (neočekivano likvidiran u trećoj sezoni u sceni “krvavog vjenčanja” u epizodi “Kiše Castamera”), jedan od tvoraca je Frank Spotnitz, svojedobno vrlo aktivan u “Dosjeima X”, čija je kompanija Big Light Productions realizirala i inovativnu seriju “Čovjek u visokom zamku” po kultnom autoru Philipu K. Dicku, a redatelj je naš Sergio Mimica-Gezzan.
Sergio Mimica
Kako se on našao u projektu s budžetom od 25 milijuna eura? Spotnitz je “Čovjeka u visokom zamku” radio sa Scott Free Productions, kompanijom Ridleyja Scotta, a ona je pak tvorac “Stupova zemlje” po Kenu Follettu, jedne od najuspješnijih mini-serija ovog milenija. Nju je režirao Mimica-Gezzan, a kad je Spotnitz tražio tko će ekranizirati “Medicije”, u Scott Free Productions su mu sugerirali upravo njega. Tako naš redatelj ima već dva velika hita u svojoj filmografiji, i to u domeni televizijske industrije koja danas sve više pretječe filmsku. “Medici” nisu bili ništa manje gledani od “Stupova zemlje”, prodani su u čitavom svijetu, a za područje Amerike i Velike Britanije otkupio ih je streaming gigant Netflix. Dugo smo čekali tko će seriju emitirati hrvatskim gledateljima i nakon tri godine napokon dočekali: kupac je HRT i prikazivat će je nedjeljom u devet uvečer, u terminu rezerviranom za povijesne sadržaje. Bolje ikad nego nikad.
Šok scena
“Medici” počinju naizgled idilično, ali scena završava šokom. Giovanni de’ Medici (Hoffman) uživa u svom vinogradu, divi se krajoliku i jede crno grožđe. Najednom se zagrcne i stropošta na zemlju: prekrasna zrna koja je gutao očito su bila otrovana. Naredni prizor je njegov sprovod, a lijes prati čitava obitelj, sinovi Cosimo (Madden) i Lorenzo (Stuart Martin iz poznate serije “Granice zločina”, na kojoj je također surađivao Spotnitz) te unuk Piero (Alessandro Sperduti). Je li moguće da su već u uvodu likvidirali svoju najveću glumačku zvijezdu? Naravno da ne, jer ubrzo radnja počinje skakutati dvadeset godina unatrag - i tako u nekoliko prvih epizoda - u doba kad je Giovanni bio apsolutni poglavar obitelji i određivao tko će ga naslijediti. Sin trgovca vunom postao je bankar, što je zvanje koga se tada izjednačavalo s lihvarstvom, no to baš i nije bilo tako: nakon što su kardinalu Baldasarreu Cossi (ugledni britanski glumac Steven Waddington) pomogli da postane papa, na njihov se posao počelo gledati znatno blagonaklonije.
U Santa Monici
Cosimo je otišao u Rim kako bi kontrolirao obiteljske interese, no djelomično i zato jer se htio baviti umjetnošću, tamo se i zaljubio, međutim, morao je napustiti mladenačke snove kada ga je Giovanni proglasio svojim legitimnim nasljednikom i odredio mu suprugu plemenita roda, Contessinu de’ Bardi (britanska glumica Annabel Scholey). Među njima nema ljubavi, ali se uzajamno poštuju, a Contesssina ne u jednoj prilici pokaže kako zna stati uz svoju novu obitelj.
Je li Giovanni zbilja bio ubijen otrovanim grožđem? Po svoj prilici nije, navodno je umro 1429. prirodnom smrću, no Spotnitz se vodio geslom “što bi bilo kad bi bilo”. Htio je napraviti uzbudljivu dramsku seriju, a ne rutinsku povijesnu trakavicu za koju gledatelji gube zanimanje iz epizode u epizodu. Spajao je stvarne činjenice - barem ono što se zna - i fikciju, držeći publiku u napetosti sve do posljednje osme epizode u kojoj u svojevrsnom epilogu otkriva tko je ubio Giovannija, ali o tome više kad “Medici” počnu s emitiranjem na HRT-u.
Sergio Mimica-Gezzan ovih je dana boravio u Zagrebu gdje mu žive roditelji, veliki hrvatski redatelj Vatroslav Mimica i njegova supruga Giovanna Gezzan, stalna adresa mu je u Santa Monici u okrugu Los Angelesa, ali je neprestano na putu jer je među najzaposlenijim svjetskim televizijskim redateljima. Našli smo se u kavani Kavkaz kraj HNK i brbljali o recentnoj televizijskoj ekspanziji, ne samo u Americi.
“Velika razlika između ovih novih serija ili mini-serija u odnosu na one nekad jest da nema više potrebe da se pokrije najšire moguće gledateljstvo. A to je rezultat tehnološke revolucije zahvaljujući kojoj svaki gledatelj ima televizor u džepu, naime, može gledati seriju i na mobitelu. Ne skupljamo se svi oko jednog platna kao ognjišta, nego individualiziramo to gledanje.”
Posljednje što smo od Mimice-Gezzana mogli gledati, i to na kabelskim kanalima, je slojevita horor serija “Terror”: on je režirao tri od deset epizoda prve sezone (druga se upravo emitira). Na osnovi čega se odlučuje tko je najkompetentniji za određenu epizodu? “Showrunner, tako se zove osoba koja drži kreativne konce serije, bira redatelje na osnovu onoga što su ti ljudi prije radili. Recimo, kad je David Fincher određivao redatelje za novu sezonu svoje serije “Umolovac”, vidjelo se da oni itekako dobro poznaju njegov stil pričanja. Sad sam baš radio seriju “Odgojili ih vukovi” u Južnoj Africi i moj direktor fotografije Erik Messerschmidt snimao je Fincheru sve epizode te druge sezone. Pričao mi je da se svi redatelji pridržavaju njegovog načina rada, a taj uključuje i po 30 repeticija po svakom kadru. Ima i neke svoje zakone kako baratati s kamerom i tome slično. No to je ipak bio malo ekstreman slučaj. “Terror” je producirao Ridley Scott, s kojim sam ja već puno radio i koji je otprilike znao što se od mene može očekivati, to jest, da se mogu uklopiti u žanr psihološkog trilera odnosno horora. Prve dvije i četvrtu epizodu radio je Nijemac Edward Berger, ja treću, petu i šestu, a završne epizode pripale su Nizozemcu Timu Mielantsu, poznatom po serijama “Peaky Blinders” i “Legija”. Nije to bilo precizno kao kod Finchera, svaki od nas imao je dosta slobode, ali se sve to ipak uklopilo u jednu cjelinu.”
Svi koji su pogledali tu prvu sezonu zapazili su da je Mimica-Gezzan dobio dramski najefektnije epizode, što očito nije bilo slučajno:
“Ta peta je jako važna jer se u njoj prvi put kako spada pojavljuje demonski medvjed koji progoni posadu ta dva broda: to su mi dali jer su znali da imam veliko iskustvo sa specijalnim efektima. Jako smo to dotjerali u montaži, izračunali smo koliko ga sekundi smijemo pokazati, a da previše ne otkrijemo. Zanimljivo je da je scenarije napisao David Kajganich, čija su specijalnost art filmovi (“Rasprskavanje” i “Suspiria” Luce Guadagnina): možda je serija i zbog toga tako posebna. Dio serije se snimao i u Hrvatskoj, ali mene nisu dopale te epizode. Ja sam radio u Budimpešti, tamo su u studiju izgradili taj brod, Arktik je bio napravljen od soli, a na blue screenu sve ostalo. Ništa lakša nije bila ni šesta epizoda u kojoj se sprema onaj karneval, prije no što će posada krenuti pješke po snijegu i santama leda da nađe eventualni spas. Znam da sam obe epizode dobio jer su produkcijski najkompliciranije, računali su na moje veliko iskustvo i znali su da ću ja s nečim takvim izaći na kraj.
Odlični glumci
Ni treća nije bila jednostavna, ona u kojoj jednog od glavnih junaka, Ciarána Hindsa, ubije medvjed. Nije to baš bilo lako jer sam sve tri epizode snimao istodobno. Bio sam jako zadovoljan tim poslom i nekoliko puta kad samo išao na razgovore oko novih angažmana, mnogi su spominjali upravo te epizode iz “Terrora”. A i taj žanr, taj nekakvi tihi horor, ne prekrvav ali psihološki nijansiran, to je sad jako u modi. Pogotovo mi je drago što sam radio s odličnim glumcima: Jared Harris bi morao imati bolji status no što ga sada ima, on je u kategoriji Anthonyja Hopkinsa.”
Ipak, nakon “Černobila” ne treba imati sumnji u njegov uspon. Je li lako uskakati na taj način u sredinu serije? “Idealno bi bilo da su prije snimanja svi scenariji gotovi da imam točan uvid kakva je koja epizoda. Na žalost, u većini slučajeva scenariji stižu u zadnji čas i moraš se snalaziti i prilagođavati kako znaš. Ipak, uvijek postoji precizni sinopsis čitave sezone i jasno ti je u koji će se dio tvoja epizoda uklopiti. Ja ću sad raditi novu verziju serije “Penny Dreadful”, dosad su snimljene tri sezone koje su se odigravale u viktorijanskom Londonu, a ova četvrta se zbiva 1938. u Los Angelesu i mislim da je preuzet samo jedan od glumaca iz stare postave koji pak igra neki posve drugi lik. Govorim to zato što je sve scenarije napisao John Logan, koga znamo po “Gladijatoru”, ja radim treću i četvrtu epizodu, ali sam pročitao sve scenarije i to ti daje osjećaj sigurnosti, znaš u što ćeš se uklopiti.”
Kakva je to serija “Odgojeni od vukova” koju je snimao u Južnoj Africi? “To je bilo za Warner Media koji također rade novu streaming platformu. Producent je Ridley Scott koji je režirao i prve dvije epizode, nevjerojatnu koju on energiju ima u tim godinama, druge dvije napravio je njegov sin Luke, a ja sam režirao petu i šest. Scenarist je Aaron Guzikowski, poznat po odličnom filmu Denisa Vileneuvea “Zatočene”, priča je futuristička, Zemlja propada, a dvoje androida odgajaju ljudsku djecu na nekom drugom planetu, gdje se odjednom počnu događati čudne stvari. Njegovi scenariji za “Odgojeni od vukova” jako su se dopali Ridleyju i on se bacio na to.”
Kako objašnjava uspjeh “Medicija”? “Kod te serije poklopila se želja Talijana da njihova televizija ne bude više samo za lokalno tržište. U tome im je dosta pomogao kablovski kanal Sky Italia, koji je imao uspjeha sa serijom “Gomora”, a kad sam ja snimao “Medicije”, oni su već radili “Mladog papu” Paola Sorrentina. Inače, iza “Medicija” stoji obitelj Bernabei: Ettore Bernabei je bio legendarni direktor RAI-a šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih, kao demokršćanin nastojao je pomiriti zabavu i edukaciju, što se nakon njegova odlaska s televizije dosta osjetilo. On je još davno htio raditi “Medicije” kao film, htio je da Robert De Niro glumi Cosima Medicija, ali nije uspio. Potkraj života uspio je progurati taj projekt kao seriju, zahvaljujući njegovoj upornosti RAI je ušao u taj projekt, a on je umro neposredno nakon što smo bili gotovi sa snimanjem. Bernabei se povezao s Frankom Spotnizom, koji je tada već živio u Parizu, imao svoj ured u Londonu, scenariji su napisani na engleskom, a dvije trećine glumaca su s engleskog govornog područja. On je osigurao Richarda Maddena, koji je u međuvremenu opet postao velika zvijezda zahvaljujući seriji “Tjelohranitelj”, ali i Dustina Hoffmana. “Medici” su nastali zahvaljujući potrebi Talijana da naprave jednu svoju seriju, ali na svjetski način. Tim sam putem i ja nekako stigao, Frank Spotnitz je gledao “Stupove zemlje”, vidio je da imam osjećaja za povijesne sižeje, a meni je bilo drago da je mene odabrao, s takvim nečim ja nikad ne bih mogao proći u Americi, jer to je tipično evropska tema. Strašno mi se sviđalo što je to baš renesansa, razdoblje koje mi je jako poticajno.”
Puno više ideja
Osigurali su mu uistinu impozantnu glumačku postavu. Kako je bilo raditi s njima?
“Richard Madden je izvanredan glumac, zna ući liku pod kožu, gušt je bilo s njim raditi, a i dobar je dečko, ništa ne izvoljeva. Žao mi je što me nisu poslušali, ja sam htio da napravimo drugu sezonu, ali s ovim likovima, no oni su navalili da se radnja prebaci 100 godina kasnije i da junak bude Cosimov unuk Lorenzo Magnifico. Sve je to u redu, ali za tako nešto treba više priprema. Oni su tu drugu sezonu napravili suviše na brzinu, nekako televizijski, i to se i vidi. Madden je bio zainteresiran za nastavak a mislim da bi i Dustina Hoffmana mogli u to nekako uklopiti. Dustin je pak posebna priča, nevjerojatan je profesionalac, razgovarali bismo o bog zna čemu, a on bi se zatim u trenu pretvorio u Giovannija Medicija. Rekao sam mu da je on za mene nekad bio pojam Hollywooda, jer je igrao u pedeset posto filmova koji su mi se jako sviđali, od “Ponoćnog kauboja” do “Maratonca”. Na što mi je on odgovorio:
“A da sam još prihvatio sve što su mi nudili?!”. Jer zbilja, on je tada bio zvijezda takvog ranga da su svi važni scenariji s kraja šezdesetih i u toku sedamdesetih išli prvo njemu na čitanje.”
Kako gleda na promjene koje se danas odigravaju u svijetu televizije? “Meni je to dobro jer se mijenja način razmišljanja. Ne volim filozofirati, ali mislim da se nalazimo usred nečega što je vrlo slično renesansi, koja je promijenila pogled na svijet onoga doba. Sada smo - zahvaljujući tehnologiji - usred nekakve kulturne revolucije. Prije nam je televizija posredovala puno manje ideja, a danas svaki čovjek može naći nešto za sebe u tom obilju. Jako je to demokratično. Ljudi postaju fleksibilniji i tolerantniji prema raznim načinima razmišljanja. Mi smo odrasli u vrijeme koje se držalo nekakvih središnjih ideja, no ovo sad ide u smjeru pluralizma, što mi se čini sjajno. To je dobro, jer pisci i redatelji mogu raditi ono što njih zanima, ne drže se trendova, a to ipak nalazi nekakvu svoju publiku. Nekad je bilo bitno nabiti što više gledatelja, a danas je ključno skupiti što više pretplatnika. A to je puno finija igra.
Bez zasićenja
Mislim da će mlada generacija koja se sada formira biti znatiželjnija od prethodne. To smatram da je najveća vrlina ovoga što se događa. Istovremeno, sve postaje globalno, serija se više ne radi za Amerikance nego za čitav svijet. Ali se radi za svijet koji je raznovrstan. Pritom još nije došlo do zasićenja. Netko uzme jednu seriju i pogleda je preko vikenda, a u ponedjeljak traži nešto novo.”
Završio je i nekoliko epizoda druge sezone serije “Za sav ljudski rod” čiji je tvorac Ronald D. Moore, poznat po serijama “Tuđinka” (Outlander”) i “Battlestar Galactica”. Ta prati obitelji američkih astronauta sedamdesetih godina, ali štos je u tome da su Rusi prvi sletjeli na Mjesec i Amerikanci se sad upinju da ih dostignu. Svojedobno ga je intrigiralo da napravi pravi igrani film, ima li i sada takve planove? “Trenutačno se bavim drugim stvarima, ali to nije isključeno. Netflix, Amazon i druge streaming platforme sve više oživljavaju model nekadašnjeg holivudskog filma srednjeg budžeta, koji su velike filmske kompanije potpuno zapustile. Nije lako izložiti neku priču koja ne traje više od dva sata i ostaviti jak dojam na gledatelja. Za to treba puno discipline i talenta.”