U Budimpešti je u 74. godini života u nedjelju umro Andrew Vajna, američki filmski producent mađarskog podrijetla i jedan od najvećih tvoraca hitova 80-ih godina.
Tijekom pustolovnog života, Vajna je prošao dugi put od dječaka-izbjeglice, preko uspješnog holivudskog producenta, do istočnoeuropskog tranzicijskog tajkuna. Na vrhuncu karijere, producirao je neke od najpopularnijih hitova VHS ere, od trilogije “Rambo” do “Totalnog opoziva”. Posljednje godine života proveo je u rodnoj Mađarskoj, gdje je odigrao pozitivnu ulogu u oživljavanju mađarske kinematografije, ali i ušao u krug Orbanovih privilegiranih poduzetnika.
Rodnim imenom András György Vajna, budući holivudski producent rođen je 1944. u Budimpešti. Nakon sovjetske intervencije 1956., Vajna se s obitelji preko Crvenog križa kao izbjeglica seli u Kanadu. U tom trenutku, 12-godišnji András nije znao ni riječ engleskog.
Mladi Mađar u filmski je biznis ušao izokola. Nakon studija na kalifornijskoj UCLA-i prvo drži lanac fotografskih radnji, potom postaje najveći opskrbljivač Hollywooda perikama (!), a onda ulazi u prikazivački biznis kupnjom kinematografa po Dalekom istoku. Godine 1975. mladi će investitor u Cannesu prvi put susresti čovjeka čije će se ime u idućim desetljećima zalijepiti uz njegovo. Bio je to libanonski distributer Mario F. Kassar.
Stvorili Carolco
Bio je to kraj 70-ih. VHS je počinjao ulaziti u američke domove, počela je multipleksizacija. U kino se počelo ići rjeđe, na veće i atraktivnije filmove. Poslovna logika i tipologija hitova se mijenjala. Dvojica imigranata - Libanonac i Mađar - imali su nosa za tu novu filmsku kulturu i znali joj ponuditi odgovarajuću robu. Unajmili su mali ured u aveniji Melrose i oformili tvrtku koja će trajati kratko, ali i obilježiti epohu videoteka. Ime joj je bilo Carolco.
Kassar i Vajna uboli su već prvim proizvodom - filmom o Rambu “First Blood”. Film se pretvorio ne samo u nezapamćeni hit, nego i u katalizator ideoloških promjena rane Reaganove ere. Tijekom 80-ih, Carolco će i dalju musti Ramba producirajući trilogiju, a uz to su išli i drugi slični hitovi: “Anđeosko srce”, “Totalni opoziv”, “Red Heat”… Carolcovi hitovi bili su perfektna roba za eru videoteka. Bili su to jednostavni, visoko konceptualni akcijski hitovi s izrazito prepoznatljivom zvijezdom, poput Arnolda Schwarzeneggera ili Stallonea, a Kassar i Vajna su takve zvijezde vezivali uz projekte probijajući sve granice honorara. Kassar i Vajna bili su kneževi VHS ere.
Ipak, producentski se par zbog neslaganja 1989. razišao, Vajna prodaje udio u Carolcu i osnova novu firmu. Nakon tog razvoda, ni jedna strana nije bila velike sreće. Nakon dva dramatična flopa (“Otok boje krvi” i “Showgirls”) Carolco će sredinom 90-ih bankrotirati. Vajna pak nastavlja karijeru neujednačenim nizom naslova među kojima se izdvajaju nastavci postojećih serijala “Umri muški” i “Terminator” - dakle, nastavci hitova začetih u 80-ima. Očito je to bila vrsta filma koji je Vajna najbolje razumio. U novom svemiru koji tih 90-ih nastaje - svijetu osebujnih “Indiewood” autora poput Tarantina, Coenovih ili Soderbergha - Mađar nije bio sasvim doma, i nije mu se uspješno prilagodio.
Činjenica da je Vajna Mađar samo se jednom osjetila u njegovom producentskom radu: 1989., kad po scenariju zemljaka emigranta Joea Eszterhasa producira “Muzičku kutiju”, film o Mađarici (Jessica Lange) koja shvati da joj je otac bio nacistički zločinac. Film u režiji Coste Gavrasa osvojio je Zlatnog medvjeda na posljednjem festivalu u podijeljenom Berlinu. Koji mjesec kasnije, Zid pada, a Vajna se s velikim planovima vraća u rodnu Budimpeštu. Ulaže u Mađarskoj kao prikazivač i koproducent, da bi s usponom Viktora Orbana na vlast postao krupni društveni akter. Filmom “Terminator: spasenje” iz 2009. faktički će završiti Vajnina producentska karijera. Samo godinu dana kasnije, Orban osvaja izbore, a Vajna dobiva poziv da preuzme nacionalni filmski fond.
Orbanov tajkun
Vajnina mađarska epizoda ne može se jednoznačno ocrtati. Bivši holivudski producent uvrstio se u krug Orbanovih tajkuna. Postao je vlasnik većine budimpeštanskih kockarnica, kupio jednu od najvećih nacionalnih TV stanica i jedan od najvećih radija. Protivnici su ga optuživali da su mu kredite odobrile banke bliske vlasti, te da oglašivačke agencije pod utjecajem vlasti u njegove medije ulijevaju novac. Tvrdilo se da mediji kojima je Vajda vlasnik zauzvrat pušu Orbanu u rog. Kad ga je Orban 2011. postavio na čelo mađarskog fonda za kinematografiju, struka je bila sumnjičava jer su se bojali da će ugušiti kritičke glasove i zapostaviti art-film.
Iako o Vajninoj ulozi u mađarskom filmu ne postoji definitivni sud, jedno je sigurno. Bio je odviše pametan da bi se zafrkavao sa cenzurom. Mađari su u njegovoj eri nastavili i dalje praviti filmove koji su bili kritični prema Mađarskoj, mađarskom nacionalizmu i prema vladajućoj ideologiji - filmove kao što su “Samo vjetar” Benedeka Fliegaufa ili “1945” Ferenca Töröka. Proizvodnja se višestruko povećala, a s filmovima poput “Saulov sin” ili “Tijelo i duša” mađarska je kinematografija osvojila Oscara, nagradu EFA, Zlatni globus i Zlatnog medvjeda. Paradoksi Vajninog života tako su se zaokružili.
Čovjek koji je sam bio izbjeglica završio je kao pristaša antiimigrantske vlasti, čovjek kojem je ključni poslovni partner bio Arap pridružio se režimu koji širi antiislamsku histeriju. Istodobno, čovjek koji je izbrusio i definirao ideju “popcorn-moviea” završio je karijeru financirajući art-filmove . Vajna - ukratko - nije bio jednostavan čovjek.