Nisam provjeravao kolika je trenutačno gledanost ove razgovorne emisije, najdosadnije od svih razgovornih emisija na Hrvatskoj televiziji, ali to nije niti važno. Ne emitira se ona poradi gledatelja, nego poradi popunjavanja programske sheme, a druga joj je svrha da njezini akteri prime honorar. Treće nema. Unakrsno blebetanje o svemu i svačemu ionako je hrvatska specijalnost. Ova, pak, ekipa pred nama primjereno ispunjava funkciju. Nema te teme kojoj ona nije dorasla i za koju nije kompetentna: sebe, naime, jedino ne dovode u sumnju.
Vodi je urednica Gabrijela Perišić, koja je netelevizična a prema gostima gaji neskriveno strahopoštovanje, svjesna da je u dosadnom okružju ipak najdosadnija - ona.
Dakako, kad se već mudruje i umuje, red je da mudruju i umuju muškarci. Žene blebeću u frizeraju, kuhinji ili već gdje.
Ženski rod predstavlja, dakle, tek Marija Selak, ona je filozofkinja, štoviše, ontologinja, ali gaji diskurs tinejdžerice, nevelika rječnika ukrašena nepravilnim rečenicama.
Njoj i četvorici jedrih muškaraca HTV plaća dodatnu edukaciju tako što ih šalje u teatar da ocjenjuju predstave. Tako su navratili i na najgledaniju predstavu zagrebačke Gavelle, “Tesla Anonimus”. Posrijedi je drama Filipa Šovagovića koju je režirao u predvorju kazališta, kao niskobudžetnu produkciju u kutu, nikome na putu i za koju nije bilo planirano da se igra toliko puno i toliko uspješno da privuče čak i ljude koji u kazalište inače ne zalaze.
Ovdje je naletjela na takve, koji se među glumcima snalaze koliko i slonovi u staklani. Genetičar Petar Tomev Mitrikeski nije shvatio da je posrijedi dramski tekst, on misli da je riječ o “autorskom konceptu” i da je to “jedan čušpajz misli”. Ali mu je zato glumica Tara Rosandić “dražesna”. Nini Raspudiću, perjanici našeg desnog primitivizma, predstava se gotovo gadi jer je, kaže, banalna, pri čemu kaže da dugo lošiju nije gledao. Čovjeka inače prije nego što je za to postao plaćen, nitko nikad u teatru nije vidio, osim na dodjeli doktorata, pa je moguće da dugo nije gledao niti bolju predstavu. Njemu je banalna misao da je priroda jedini umjetnik i da su žene labirint bez izlaza, a važno je naglasio da je Tesla bio stasit, a ne malen kao glumac Petrić. Ništa, valja ga ubuduće produljiti ili uzeti kakvog stasitijeg. Recimo, Raspudića samog. Aleksandar Musić, inače komunikolog, isto voli glumce, a predstavu mrzi.
Jedino je Selakova popustljiva, doduše s visine. Njoj bi sve bilo u redu da autor nije filozofski pretenciozan nego da je ostao, skupa sa svojim glumcima, tek šaljivdžija. Ipak je ona filozofkinja, nije to za amatere.
Kakav naramak gluparija u samo pet minuta izrekoše, nevjerojatno. Šovagovićeve kalambure ne shvaćaju ili ne žele shvatiti, a svih petero zajedno nije uspjelo dokučiti čak ni to tko su likovi u predstavi. Naime, jesu li dvije glumice igrale bake ili tetke Tesline? Nema veze, glavno da su bile dražesne.