PIŠE NENAD POLIMAC

Uzaludna bitka Države Izrael protiv neposlušnih filmaša

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 19.10.2019. u 21:07

Miri Regev (dolje desno)

 

Izraelski filmski fond već godinama financira projekte koji propituju same državne temelje, kritički se postavljaju prema zlostavljanju Palestinaca od Židova, a i zastupaju prava manjina i marginalaca. Zahvaljujući tome, kinematografija je procvala, stekla ozbiljnu međunarodnu reputaciju, a televizija se pak preporodila osnivanjem privatnih i komercijalnih kanala

U četvrtak je na kanalu HBO 3 emitirana sedma, dosad zacijelo najprovokativnija epizoda izraelske serije “Naši dečki”. Naizgled, ništa u njoj nije moglo biti posebno, sve smo već doznali, da je nakon ubojstva trojice židovskih mladića za odmazdu stradao arapski tinejdžer, a pokazali su nam i tko su krivci. No, ovdje su se zbivanja vratila malo unatrag i doznali smo kako je izgledala ta jeziva noć kada su ubojice odveli momka takoreći s njegova kućnog praga i poslije ga zatukli i spalili u obližnjoj šumi.

Automobil u kojem su se nalazili “osvetnici” kružio je središtem grada, gdje je masa urlala “Ubij Arapa!”, nisu bili sigurni koga će odabrati za žrtvu, a kad bi se i odlučili za nekoga, nešto bi se ispriječilo, tako da nisu mogli realizirati svoj naum. Ti trenuci zapravo su najstrašniji, navijamo da ne nalete na Mohameda Abu Hdeira, a opet ishod znamo i on je neizbježan. Mora da je u Izraelu ta epizoda pobudila posebnu pozornost jer jedan od fanatičnih protagonista kaže: “Radimo to za izraelski narod”. Pogledate li idući tjedan osmu epizodu, u njoj je i rečenica koju izgovara jedan izraelski policajac: “Ako počneš hapsiti ljude samo zbog mržnje, pola će zemlje završiti u zatvoru”.

Kako je moguće da je takva serija snimljena? Ponajprije zato što su njezini tvorci (jedan od njih je Joseph Cedar, čija je odlična obiteljska drama “Fusnota” ne tako davno nominirana za Oscara za najbolji strani film) već navikli da izraelska kinematografija i televizija ignoriraju prigodno i patriotsko te nastoje uzdrmati gledatelja. Osim toga, “Naši dečki” su koprodukcija izraelske produkcijske kuće “Keshet Media Group” i američkog HBO-a, koja nije ovisila o državnom novcu i zato je tako subverzivna. A i da se država uplela, to ne bi ništa promijenilo. Izraelski filmski fond već godinama financira projekte koji propituju same državne temelje, kritički se postavljaju prema političkom zlostavljanju Palestinaca od Židova, a i zastupaju prava manjina i marginalaca. Zahvaljujući tome, kinematografija je procvala, stekla ozbiljnu međunarodnu reputaciju, a televizija se pak preporodila osnivanjem privatnih i komercijalnih kanala, koji su sadržaje određivali prema gledanosti a ne prigodnosti.

Ne tako davno u Zagrebu je boravio Sasson Gabai, glavni glumac u “Posjetu orkestra” (2007.), filmu u kojem Egipćani zalutaju u izraelskoj provinciji, strah ih je da ne dobiju batina ili nešto gore, no sve završi vrlo pomirljivo. Dopadljiva, blaga komedija Erana Kolirina postigla je svjetski uspjeh, a vjerojatno bi dobila i Oscara da se nije ogriješila o pravilnik Američke akademije: po njemu, film mora biti na jeziku one zemlje koja ga predlaže za nagradu, a u “Posjetu orkestra” Egipćani i Izraelci komunicirali su na iskvarenom engleskom, jedinom jeziku koji su znali. Pravila su poslije promijenjena, Gabai je rekao da mu je žao što su ih zakinuli za Oscara, ali je objasnio da je taj film dao samopouzdanje kinematografiji koja je tek tražila pravi put. I ne samo to, istaknuo je da je iznimno važno što je u tom razdoblju zahvaljujući privatizaciji i televizija živnula, on sam dobio je glavnu ulogu u seriji “Polishuk” (2009.), političkoj komediji koja bi na državnoj televiziji bila nezamisliva.

 

Početak čuda

Situacija se u njegovoj domovini počela mijenjati osnivanjem Izraelskog filmskog fonda 1979. Nije to odmah dalo osobite rezultate. Kad je Katriel Schory potkraj devedesetih imenovan njegovim šefom (ove se godine povukao, nakon što je dva desetljeća proveo na toj dužnosti), zatekao je ne baš blistavu situaciju: gledanost domaćeg filma se srozala, produkcija je imala bezbroj problema, a kinodvorana je bilo sve manje. Inzistirao je da se snimaju atraktivniji i provokativniji filmovi (već 2002. odobrio je produkciju drame “Yossi & Jagger”, priču o ljubavnoj vezi dvojice mladih izraelskih vojnika), dovodio koprodukcije iz zemalja s kojima su se sklapali posebni ugovori i poticao lokalnu festivalsku scenu.

Ozbiljni rezultati pokazali su se tek u drugoj polovici prvog desetljeća novog tisućljeća, nakon “Probe orkestra” uslijedio je animirani “Valcer s Bashirom” Arija Folmana (2008.), žestoka osuda držanja izraelske vojske u libanonskom ratu 1982., koji je ovaj put ipak nominiran za Oscara, a na televiziji je Keshet Media Group producirao dvije sezone serije “Ratni zarobljenik”, koju je otkupio američki Showtime i preradio u veliki hit “Domovina” s Claire Danes i Damianom Lewisom. Nije se sve vrtjelo oko politike, Keshet Media Group najbolje je prošao s izraelskom verzijom “Big Brothera”, najprodavanija serija bila je “Na terapiji”, koja je imala bezbroj inačica, a noviji međunarodni uspjeh je serija “Preljub”, u holivudskoj verziji s Dominicom Westom i Ruth Wilson u glavnim ulogama.

Tako su i najgledaniji filmovi u kinima bile komedije s lokalnim štihom, ali uz njih je napravljeno još štošta. Triler “Big Bad Wolves” o građanskoj odmazdi prema serijskom ubojici mladih žena oduševio je Quentina Tarantina, možda bi postigao i veći odjek da Kanađanin Denis Villeneuve nije iste godine, ali nekoliko mjeseci kasnije, snimio film vrlo slične priče - “Zatočene”, s Hughom Jackmanom, Jakeom Gyllenhaalom i Violom Davis. Svakako najbolji izraelski film u novijem razdoblju je “Betlehem” Yuvala Adlera, obasut nagradama Izraelske filmske akademije, u kojem spretni policajac uspije ucijeniti sina šefa lokalnog Hamasa da surađuje s njim i dojavljuje mu kad njegov tata planira neku od terorističkih akcija.

Odnos dvojice protagonista prikazan je vrlo slojevito, mladić ne otkriva policajcu sve što je doznao od oca, a policajac je pak iskreno zabrinut da njegov doušnik ne nastrada u nekoj od dojava. Film je snimljen prema istinitom događaju, prikazanom u dokumentarcu “Zeleni princ”; u njemu Mosab Hasan Jusef, sin osnivača Hamasa, otkriva kako je surađivao s izraelskom obavještajnom službom Shin Betom i kako je uspijevao da ga njegova vlastita obitelj ne raskrinka. Gonen Ben Yitzhak, policajac koji ga je vrbovao, također se pojavljuje u filmu, razmjerno zadovoljan što Hasan Jusef nije stradao dok su obojica pomalo nevoljko surađivala. Potonji danas živi u Americi, identitet mu je promijenjen i nema namjeru vraćati se ni u Izrael ni u Palestinu.

Dokumentarci su svakako najsubverzivniji odjeljak izraelske kinematografije. Jedan od najintrigantnijih ranih izdanaka je “Otkvačiti se”, prikaz malo poznate navike izraelske mladeži, koja nakon trogodišnjeg služenja vojnog roka, zahvaljujući jeftinim avionskim kartama, završi u Indiji, gdje uz drogu pokušava zaboraviti opasnosti koje su ih čekale u patrolama i akcijama protiv palestinskog stanovništva. I danas tamo postoje čitave izraelske enklave, kojima je to nova domovina. Film “Pet slomljenih kamera” Emada Burnata i Guya Davidia (2011.) nominiran je za Oscara i razgovijetno staje na stranu palestinskog seljaka koji se bori protiv izraelskog okupatora nenasilnim sredstvima.

Za Oscara su nominirani i “Čuvari” Drora Moreha (2012.), u kojima se šefovi izraelske tajne službe - tu su funkciju obavljali desetljećima - slažu samo u jednom: da su političari namjerno podjarivali sukob Židova i Arapa kako bi ostali na vlasti. U “Cenzuriranim glasovima” Mora Loushyja (2015.) javljaju se veterani Šestodnevnog rata iz 1967. (među njima je i u međuvremenu preminuli književnik Amos Oz), tvrdeći da nikad ne bi ostali u vojsci da su znali da se taj sukob svodio na istjerivanje arapskog stanovništva s njihova teritorija. Svoje su dojmove zabilježili tada na magnetofonske vrpce, koje su cenzurirane, a tek gotovo pola stoljeća kasnije doznala se prava istina.

 

Malo državnog novca

Kako je moguće da izraelska kinematografija (godišnje proizvede 18 do 24 filma) i televizija predstavljaju takvo “bure baruta” za tamošnju sredinu? Očekivalo se da će nova ministrica kulture i sporta Miri Regev, imenovana 2015. na tu funkciju, donekle obuzdati takvu vrstu produkcije: ona je brigadna generalica, sudjelovala je u 2. libanonskom ratu, a film koji obožava je “Operacija Grom” pokojnog Menahema Golana, o akciji izraelskih komandosa sredinom 70-ih u Entebbeu u Ugandi, gdje su pobili njemačke i palestinske teroriste, otmičare aviona Air Francea. Odmah je nagovijestila da će država podupirati “lojalnost u kulturi” i “odgovornost prema vlastitoj zemlji”, no njezine stroge mjere nisu urodile plodom.

Ponajprije, Izraelski filmski fond dobiva od države samo sedam milijuna dolara za filmsku produkciju, što nije previše, a njegovi šefovi uvijek su nastojali držati političare na distanci. Osim toga, u Izraelu postoji još šest, sedam ozbiljnih fondova koji podupiru dokumentarce, eksperimentalni i alternativni film, a ukupna svota koja se izdvaja za poticanje filma i televizije iznosi 22 milijuna dolara. Pritom je Izraelski filmski fond tako spretno razgranao mrežu koprodukcija da se u Izrael slijeva otprilike ista količina novca koja se ulaže u domaću filmsku produkciju. Prije dvije godine bio sam na Jeruzalem film festivalu - i njega potpomaže Izraelski filmski fond - i gledao radove studenata tamošnjih filmskih škola: svaki zadire u osjetljive međunacionalne odnose i ne plaši se vrlo radikalnih završnica. Kad se tako uči na fakultetima, možete misliti kako se ti filmaši ponašaju kad se uključe u profesionalnu kinematografiju i na televiziju.

Izrael ima dvostruko više stanovnika od Hrvatske i barem dvostruko jaču filmsku produkciju (o televiziji da i ne govorimo). Njihova filmska strategija nama nije strana, pokušali smo i mi biti provokativni, još 2003. Vinko Brešan je u filmu “Svjedoci” ekranizirao “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića, prvi hrvatski roman koji se ozbiljno bavio ratnim zločinima, uspio se progurati u službeni program Berlinalea i to je do danas jedini naš predstavnik na nekom od tri velika festivala (“Zvizdan” Dalibora Matanića bio je u Cannesu u pratećem programu “Izvjestan pogled”). Malotko ga je slijedio na tom putu iako je bilo očito da strance zanimaju prvenstveno takve teme, dokumentarci su bili znatno britkiji, ali očito ne dovoljno, dok se televizijske serije - usprkos tome što su se probile na međunarodne platforme - nisu usuđivale radikalno zadrijeti u nacionalne boljke, koje tako hrabro istražuju “Naši dečki”. Recept za uspjeh je jasan, samo treba imati hrabrosti isprobati ga.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo