20 GODINA OD SMRTI

VELIKI VIZIONAR I OSKAROVAC KOJEG SE HRVATSKA NEPRAVEDNO ODREKLA Kako je Dušan Vukotić od proslavljenog umjetnika u 90-ima postao čovjek s margine

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 08.07.2018. u 13:29

Najuspješniji hrvatski filmski autor Dušan Vukotić, dobitnik Oscara za crtani film "Surogat" 1962. godine, za koga poznavatelji kažu da je još za života bio zanemaren u Hrvatskoj, umro je na današnji dan prije 20 godina.

Zaboravljeni vizionar Vukotić pomirio je tradiciju i modernu, a u srcu njegove vizije leži razigrana subverzivnost. Povezao je visoku s popularnom kulturom te obranio korištenje animacije kao umjetnosti ozbiljnih promišljanja i razigranog posredništva, napisao je direktor Akademije za filmsku animaciju s engleskog Sveučilišta Loughborough Paul Wells. On je i jedan od najcjenjenijih tekstopisaca u monografiji "Dušan Vukotić: Zaboravljeni vizionar", koju je 2014. objavila Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skaner Studio iz Zagreba.

Vukotićevo djelo se na mnogo načina može čitati kao važna intervencija u novu poslijeratnu politiku Jugoslavije između Istoka i Zapada, smatra Wells.

Po nacionalnosti Crnogorac rođen u Bileći kraj Danilovgrada 7. veljače 1927. godine, Vukotić je nakon Drugog svjetskog rata studirao arhitekturu u Zagrebu te počeo crtati karikature i stripove za magazin Kerempuh, a od 1951. se bavio animiranim filmom u Duga filmu.

Vukotićev kolega i prijatelj, karikaturist, animator, grafički dizajner i višestruko nagrađivani autor animiranih filmova Borivoj Dovniković Bordo prisjetio se za Hinu suradnje i prijateljevanja s Vudom, kako su ga zvali prijatelji, naglašavajući kako je mjesto Dušana Vukotića u razvoju hrvatskog i jugoslavenskog animiranog filma iznimno važno, i u autorskom i u organizacijskom pogledu.

Ono je to posebno po Vukotićevoj ulozi u sudjelovanju u utemeljenju i razvijanju Zagrebačke škole crtanog filma, koja je jedno vrijeme bila na samom vrhu svjetske filmske animacije. Bezbrojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja, u doba kad nije bilo mnogo filmskih festivala kao danas, svjedoče o tome, ističe Bordo.

Počeci u Kerempuhu i Duga film

Vukotić i ja bili smo došli u Zagreb kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća, on iz Titograda (Podgorice), ja iz Osijeka, on da studira arhitekturu, ja Akademiju likovnih umjetnosti. No, obojica smo skrenuli na drugi kolosijek, tj. završili u novinarstvu koje nam je očigledno bilo bliže srcu, prisjeća se Bordo. Razlog je, dodaje, bila karikatura u humorističkom tjedniku Kerempuh, gdje su njih dvojica našli zajedničko utočište, što im je odredilo životno opredjeljenje. Zbližilo nas je došljačko opredjeljenje da uspijemo u velikom gradu, republičkom kulturnom i umjetničkom središtu s bezbrojnim izazovima, kazao je.

Dovniković se već druge godine u Kerempuhu (1950.) pridružio novom pothvatu u redakciji - pokretanju crtanog filma pod vodstvom majstora karikature i stripa Waltera Neugebauera, zajedno s kolegom Vladom Delačem i Icom Voljevicom. "Kad smo iduće godine završili 22-minutni 'Veliki miting', prvi umjetnički animirani film u Hrvatskoj/Jugoslaviji, država nam je omogućila osnivanje prvog poduzeća za crtani film", sjeća se Bordo.

U Duga filmu, čiji je direktor postao Fadil Hadžić nakon što je napustio novinarstvo, pridružili su im se mnogi novi umjetnici - crtači, slikari, muzičari itd., koji su prihvatili izazov nove umjetnosti. Među prvima bio je Dušan Vukotić, koji je odmah pokazao izrazitu sklonost prema filmskoj animaciji.

"Mlade talente, koji su se javili na natječaj Duga filma, animaciji su podučavali donedavni početnici, a sada već učitelji, Walter, Delač i ja. Među njima su bila mnoga kasnija imena Zagrebačke škole, poput Zlatka Grgića, Nikole Kostelca i Vladimira Jutriše. Kolege iz Kerempuha, Vlado Kristl, Aleksandar Marks i Vukotić dobili su crtaće stolove u posebnim sobama. Ja sam se lično posvetio Dušku da ga uvedem u filmsku animaciju", otkriva Bordo i dodaje da je direktor Hadžić brzo uvidio Duškov stvaralački potencijal, te je on ušao u krug autora.

U Duga filmu najprije su svi skupa radili na proizvodnji novih crtanih filmova, zatim su Delač i Dovniković dobili prve filmove kao samostalni crtači i animatori. "Vukotiću je Hadžić hrabro povjerio projekt prve domaće buduće animirane serije, s glavnim junakom Kićom", nastavlja Bordo i dodaje kako je Vukotić "pokazao ne samo režijske sposobnosti, već i neograničene radne kapacitete". S Nikolom Kostelcem i Vladimirom Jutrišom, za godinu dana realizirao je dva filma serije.

Vrijeme Zagreb filma

Borivoj Dovniković Bordo ističe kako je, nažalost, nakon godinu dana, Duga film odlukom Ministarstva kulture prestao s radom, jer "država nije više mogla financirati crtani film (kao 'luksuz') u poznatoj privrednoj krizi kad je izašla iz staljinizma, a još nije pristupila zapadnom tržištu", pa su se autori uglavnom vratili u štampu, gdje je u to doba, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, počela i intenzivna stripovska djelatnost.

No, Dušan Vukotić Vud nije prekinuo veze s filmom, jer mu je "nakon nekoliko realiziranih reklamnih i edukativnih, neanimiranih ostvarenja bilo jasno da je film, a ne karikatura njegova glavna umjetnička budućnost", ističe Bordo.

"Te 1954. Kostelac i Vukotić su okupili u Kostelčevom stanu grupu koja će nastaviti crtani film kod nas. Zahvaljujući suradnji ljudi koji nisu pripadali diznijevskoj maniri pionira naše animacije - Vladimiru Jutriši, Aleksandru Marksu, Zlatku Boureku i drugima - Vukotić i Kostelac realizirali su seriju reklamnih filmova s novim postulatima animacije, koji su izazvali interes kritike te udarili temelje buduće Zagrebačke škole crtanog filma", podsjeća Bordo.

S tim kapitalom, u Zagreb filmu, poduzeću za proizvodnju kratkometražnih i dokumentarnih filmova, osnovali su Studio za crtani film kome su se pridružili svi iz Duga filma, kao i novi stvaraoci kojima je animacija bila izazov: Vatroslav Mimica, Dragutin Vunak, Nedeljko Dragić, Ivo Vrbanić, Pavao Štalter, Ante Zaninović, Zdenko Gašparović, Milan Blažeković i drugi. Ostalo je povijest: Zagreb film, Zagrebačka škola crtanog filma, Animafest, Katedra za animaciju ALU..., u kojoj je u svemu bio bitan doprinos Dušana Vukotića, ocjenjuje Dovniković.

Vukotić je za Zagreb film radio najprije samo kao redatelj, zatim kao redatelj i scenarist, da bi 1959. napravio prvi potpuno autorski film "Piccolo". Djelom "Surogat" (1961) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije - nagradu Oscar za crtani film, prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranomu filmu, ističe se u Hrvatskoj enciklopediji.

Nakon 1961. okrenuo se filmskim eksperimentima i napravio filmove "Igra" (1962) s kojim je bio nominiran za Oscara, "Mrlja na savjesti" (1968), "Opera cordis" (1968), "Ars gratia artis" (1970), a radio je i igrani film: "Sedmi kontinent" (1966), "Akcija Stadion" (1977) te "Gosti iz galaksije" (1981), navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Zabranili mu ulaz u Zagreb film

Vukotić je bio perfekcionist - i u životu i u stvaralaštvu. Već kod pisanja scenarija za budući projekt uporno je nastojao da u razvoju priče bude maksimalno eksplicitan, a zatim originalan u likovnom i animacijskom izrazu. Pritom nije propuštao da odvagne sva rješenja koja su mogla doći u obzir. Za vrijeme realizacije bio je u filmu dvadeset četiri sata dnevno, ne štedeći ni suradnike ni sebe, dodaje Bordo.

Sva ta Vukotićeva postignuća dovela su ga u žarište interesa u državi, sudjelovanje u vodstvu mnogih kulturnih i političkih institucija, na koncu i u članstvo Savezne skupštine SFRJ. Bio je rado viđen gost u svim dijelovima zemlje. Možemo pretpostaviti da je to, posebno događaji nakon Oscara, u jednu ruku usporilo njegovo stvaralaštvo. Usprkos svemu, stvaranje ga je držalo u formi sve do kraja. Pred odlazak, 1998. godine, pripremao je veliki dugometražni animirani projekt za koprodukciju s Česima, ističe Dovniković.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, Dušan Vukotić je, prema nizu kazivanja, istisnut iz hrvatske javnosti te je uvelike zaboravljen. Prema tvrdnjama Borivoja Dovnikovića, 1991. godine Vudu je zabranjen ulazak u Zagreb film u Vlaškoj 70.

Oduševljenje jugoslavenskog društva 1962. nakon Oscara za animirani film, koji je došao poslije Nobelove nagrade Ive Andrića, trajalo je do osamostaljenja Hrvatske 1991. Tada je ponos jedinim hrvatskim Oscarom ostao, ali ne i prema autoru Vukotiću. "Nacionalističke snage koje su preuzele upravljanje kinematografijom počele su stvarati historiju društva, pa i kinematografije - od nule", ocjenjuje Bordo.

Odlazak "politički nepodobnog"

Paul Wells smatra da "rad najistaknutijeg redatelja zagrebačkog Studija za crtani film nije primjereno istaknut", kao ni način na koji je progovarao o važnom mostu između tradicionalnih načina umjetničkog izražavanja u državama na Balkanu i novog modernističkog angažmana s drugim umjetničkim tradicijama.

Položaj Vukotićevog djela osiguran je kao nacionalno osviješten model kinematografije, ali i model koji je dobio međunarodno priznanje i značaj. Doista, može se ustvrditi kako su Vukotić i rad zagrebačkog Studija za crtani film bili jednako radikalni i značajni kao i rad filmaša tzv. "crnog vala" i slavljenog Dušana Makavejeva, iako je još jednom Vukotić degradiran u svojoj važnosti isključivo zbog statusa animacije, zaključuje Wells.

U Enciklopediji hrvatske umjetnosti iz 1995-1996, natuknica o Vukotiću obuhvaća 12 redaka i po opsegu ne pokazuje da se radi o iznimno važnoj osobi za hrvatsku umjetnost, ističu povjesničari umjetnosti.

Najslavniji hrvatski filmaš Dušan Vukotić Vud umro je u Krapinskim Toplicama, 8. srpnja 1998. godine, prilično zanemaren.

Umjesto da se u novu državu prenesu sve neosporne vrijednosti iz prošlog društva, Vukotić je očito stavljen na popis politički nepodobnih ličnosti, kojima će se po potrebi priznavati profesionalne zasluge, ali će biti eliminirani iz društvenih sfera, kaže Bordo i napominje da se radi o jednom od pionira domaćeg animiranog filma, bitnom sudioniku u razvoju hrvatske kinematografije te dobitniku Oscara.

Napisao: Ivo Lučić / Hina

Izdvajamo