Postoje romani koje se za film adaptiralo mnogo puta. Postoje i romani koje se ne može, niti treba adaptirati. A postoje i romani koji su dobili jednu, klasičnu adaptaciju, adaptaciju tako slavnu da je u neku ruku postala ekstenzija tog djela. Kad vam netko spomene Mannovu “Smrt u Veneciji”, vjerojatno će vam prva slika u glavi biti neki od prizora iz Viscontijeva filma. Kad vam netko spomene Pinokija, slika Pinokija bit će jamačno ona Disneyjeva. Kad spomene Grassov “Limeni bubanj”, slika koja će vam se pojaviti u glavi bit će ona iz Schlöndorffova filma.
Ikonička adaptacija
Romani koji imaju jednu tako snažnu, utjecajnu, ikoničku adaptaciju postanu u neku ruku inficirani za iduće ekranizatore. Tko god ih se laća, svjestan je da će se njegov rad mjeriti s uzorom koji je najvjerojatnije nedostižan. Od takvih se knjiga u filmu bježi.
Jedna od takvih knjiga je i “Berlin Alexanderplatz” Alfreda Döblina. Ovaj ekspresionistički roman iz 1929. bio je, naravno, poznati klasik i prije 80-ih. No, upravo je legendarna TV serija Rainera Wernera Fassbindera proširila glas o tom romanu milijunima. Golema većina onih koji su čuli za “Berlin Alexanderplatz” čuli su prvi put zahvaljujući Fassbinderovoj seriji. Velik dio njih - uključujući autora ovog teksta - gledao je seriju prije nego što je pročitao knjigu, a još je više onih koji su gledali seriju a nisu pročitali knjigu.
Pedeset godina nakon što je napisan, Döblinov je roman dobio ekranizaciju koja se od njega više nije mogla odlijepiti. Bilo je to najveće i najslavnije djelo velikog i važnog, k tomu prerano umrlog redatelja. Bila je to jedna od serija koje su obilježile epohu. Ta serija dala je Döblinovu romanu njegovu mentalnu sliku, njegovu ekstenziju. Bilo je jasno da će svatko tko se bude laćao “Berlin Alexanderplatza” biti u nelagodnoj situaciji: što god bude napravio, uspoređivat će se s Fassbinderom.
Čovjek koji je prihvatio taj izazov zove se Burhan Qurbani. Ovog tjedna na berlinskom je festivalu u natjecateljskom programu premijerno prikazana njegova nova verzija “Berlin Alexanderplatza”. Njemački redatelj odvažio se pokušati ući u velike Fassbinderove cipele i ispričati nanovo Döblinovu priču. No, s jednom velikom razlikom. Döblinov je roman od priče o weimarskoj Njemačkoj pretvorio u priču o današnjoj Njemačkoj.
“Berlin Alexanderplatz” prvi je put izišao 1929., godinu dana nakon velike ekonomske krize i tek koju godinu prije dolaska nacista na vlast, dolaska zbog kojeg je Židov Döblin bio prisiljen emigrirati. “Berlin Alexanderplatz” bio je pravi, tipični modernistički roman, pun eksperimentalnih pripovjednih tehnika. Ali - bio je to i roman o modernitetu. Poprište Döblinova romana je velegrad, i to ne bilo koji velegrad. To je weimarski Berlin, Berlin serije “Babylon Berlin”, najužurbaniji, najmoderniji, najliberalniji i najraskalašeniji grad Europe.
Taj Döblinov Berlin pun je lupeža, švercera, ubojica i prostitutki, to je grad sociopata iz Grossovih grafika, ali i grad političkih radikalizama - anarhista, komunista, nacista. Kad je Döblin napisao roman, nije mogao znati da će se četiri godine kasnije upravo nacisti u tom Berlinu domoći vlasti i taj libertinski grad pretvoriti u Gilead: suhu, strogu, nesnošljivu, puritansku pustinju. Döblin to nije mogao znati, ali svatko tko danas čita “Alexanderplatz”, čita sa sviješću da je tako. Knjigu čita kao izvještaj o svijetu pet minuta prije katastrofe.
Burhan Qurbani odlučio je s najvažnijeg romana weimarske ere sljuštiti - Weimar. Priču “Alexanderplatza” pretvorio je u priču o današnjoj Njemačkoj i današnjoj Europi, a kad čovjek to napravi, ne možete u tome ne čitati i političku poruku. Živimo li i danas u vremenima pet minuta prije katastrofe? Hoće li doista za četiri godine nad naše živote sletjeti Gilead i pomesti najmoderniju, najraskalašeniju, najliberalniju eru u kojoj su ljudi ikad živjeli? Neće? Možda. Ali, treba imati na umu da su ljudi to mislili i u Berlinu 1929.
To je osjećanje s kojim čovjek gleda Qurbanijevu verziju “Berlin Alexanderplatza”. Jer, Qurbanijev film bavi se baš tim, novim, postmodernim Berlinom koji tako magnetski privlači hrvatske umjetnike. To je Berlin kao današnji Pariz, Berlin partijanja, tuluma, droge, transseksualaca, drag queensa - ali i Berlin stranaca, imigranata.
Jedan takav imigrant je i junak Qurbanijeve filmske verzije. U njegovu filmu Franz Biberkopf se zove Francis “Franz” Cadonça (Welket Bungué). Nije poput Biberkopfa izišao iz zatvora, nego je dospio u Berlin kao ilegalni imigrant. Živi u kolektivnoj baraci, radi na baušteli. Na gradilištu dobije otkaz jer je zvao hitnu pomoć da pomogne jednom od radnika, također ilegalcu. Jednog dana u baraku navraća čudni čovjek pun tikova. Njegovo ime je Reinhold (Albrecht Schuch). Reinhold prisutnim Afrikancima kaže da zna da im je “dosta da im se život svodi na krevet, na kruh s maslom”. Zna da žele više, pa im to i nudi. Nudi im uspjeh i imutak - ako počnu dilati za njega. Kad dobije otkaz, Franz prihvaća ponudu i uskoro postane Reinholdov pouzdanik. No, Reinhold je psihopat koji će mu razvaliti život.
Od te točke film relativni vjerno slijedi radnju (mahom drugog dijela) knjige. Reinhold Franza namami na sudjelovanje u pljački. Kad mu Franz prigovori, bijesni Reinhold ga izbaci iz auta na otvorenoj cesti. Na Franza naleti automobil, ozlijeđen je, amputiraju mu ruku. Na skrb ga uzme tamnoputa vlasnica bordela Eva. Povjeri ga na brigu jednoj od prostitutki, Mietze (Jella Haase). Iako se isprva ne sviđaju jedno drugome, Mietze i Franz postanu prijatelji, pa i ljubavnici. Iako mu svi kažu da se okani Reinholda, Franz je i dalje njim opčinjen. Oprašta mu izgubljenu ruku i vraća se u njegovo kriminalno klupko. No, posesivni Reinhold ne može otrpjeti da je Franzu u životu netko važniji. Ključni obrat se dogodi kad mu Franz povjeri da je Mietze trudna. Da bi “podanika” imao samo za sebe, Reinhold joj je pripravan nauditi.
Iza ludog, pijanog sna
I Qurbanijev film se, ukratko, zbiva na istim ulicama na kojima i roman. Sam Alexanderplatz - trg koji je ostao u Istočnom Berlinu pa je i danas jako obilježen arhitekturom DDR-a - stalno se pojavljuje u filmu. I socijalni ambijent Qurbanijeva filma je isti: ambijent švercera, kurvi, lupeža, barova. Ono što je novo jest da u današnjem Berlinu taj polusvijet napučuju tamna lica crnih Afrikanaca, Arapa, Južnoamerikanaca.
Režiser Qurbani i sam je jedno takvo “tamno lice”: on je imigrant druge generacije, rođen u Njemačkoj, dijete afgansko-hazarskih roditelja. Stoga je njegov film uvelike film o toj drugoj Njemačkoj, Njemačkoj koja izaziva užas desničarskih identitaraca. Njegov Franz - kako sam za sebe kaže - utjelovljuje “njemački san”. Došao je u Njemačku da uspije, pripravan je sve učiniti da uspije - i uspio je. Kad on sam dođe regrutirati nove dilere u istu baraku u kojoj je živio, on stanovnicima barake kaže “imam njemačku kuću, njemački auto, njemački život”, i tada povikne: “Ich bin Deutschland!” - “Ja sam Njemačka!”
Ako je Qurbani izbacio Weimar kao epohu filma, nije - međutim - iz filma izbacio “weimarski” senzibilitet. Mi danas uvelike weimarsku epohu zamišljamo onako kako je dočarava serija “Babylon Berlin” (i kako - podosta pod utjecajem “Babylon Berlina” - “Senke nad Balkanom” zamišljaju Beograd 20-ih). To je grad jazza, klubova, neona, seksualne slobode, liberalna utvrda u kojoj se sve smije probati i okušati. Qurbani takvim pokazuje i današnji Berlin.
Muzika je drukčija, haljine (nešto) drukčije, no - u osnovi to je isti taj “najbolji od mogućih svjetova”, mjesto na kojem možeš biti trandža, peder, đanki ili lezba, a da ti to okolica neće zamjerati. “Babylon Berlin” je serija koja pokazuje kako taj svijet puca, kako se priprema kataklizma, pad u sunovrat. Kod Qurbanija nema takve zloslutne sjene. Njegov svijet je tu i takav da takav i ostane. “Ovo je Njemačka, prihvatite to”, kaže njegov Franz ili on kaže kroz Franza kao lik.
Burhan Qurbani nije nepoznat režiser. Prvi se put pročuo svojim debitantskim filmom “Shahada” (2010.) u kojem je veliku ulogu igrala naša Marija Škaričić. Cijenjen mu je i drugi film, politička drama “Mi smo mladi, mi smo jaki” (2014.) o istočnonjemačkim neo-nacijima. Qurbani je dosad radio relativno jednostavne, realističke filmove. U “Alexanderplatzu” je promijenio pristup. Film je sav povišen, barokno egzaltiran, pun stilizacije. Glumci - a pogotovo Schuch kao Reinhold - glume gotovo teatarski napadno. Čini se kao da je i takvim stilskim izborom Qurbani htio pojačati dojam da je sve ono što prikazuje “veće od života”, dugi, neprekinuti, pijani i ludi san.
U weimarskom je Berlinu iza tog ludog, pijanog sna uslijedilo tvrdo, gorko buđenje. Ufajmo se da će Qurbanijev Berlin, njegov “novi Weimar”, postmoderni Babylon, biti bolje povijesne sreće.