Ne bi vam škodilo da se prije gledanja filma “Festival straha” (to je distributerski naslov, original “Midsommar” označava ljetni solsticij na švedskom) pogledate kultni horor “Čovjek od pruća”, i to ne blijedu preradu s Nicholasom Cageom iz 2006. nego original Robina Hardyja iz 1973. s Edwardom Woodwardom, za koji je scenarij napisao Anthony Shaffer (“Njuškalo”, “Mahnitost”), brat blizanac dramatičara Petera Shaffera (“Amadeus”, “Equus”).
Redatelj Ari Aster, koji je zablistao na Sundanceu hororom “Naslijeđeno zlo” (Hereditary), ne krije da mu je “Čovjek od pruća” bio ključna inspiracija za njegovo drugo ostvarenje (uz neke dogodovštine iz privatnog života, poput raskida sa svojom curom), čak je internetsku najavu popratio komentarom u kojem pravi paralele s Hardyjevim ostvarenjem. Sličnosti su zbilja velike, u prvom se radnja istina odigrava na škotskim otocima, a drugom u Švedskoj (zapravo Mađarskoj, jer se tamo snimalo), no u oba filma ključna je poganska komuna, ritualno se bira svibanjska kraljica, a završnica je krajnje neočekivana.
Je li “Festival straha” horor? Da i ne. Zbivanja su gotovo idilična, usred poljana obasjanih suncem članovi komune odjeveni su u bijelu odjeću s folk uzorcima, a svime time impresionirano je nekoliko posjetitelja, mlada Amerikanka (Florence Pugh iz “Lady Macbeth”) i njezin dečko Christian (Jack Reynor) s kojim je u zategnutim odnosima. Povremeno dobijete uznemirujuće signale, na pitanje kako izbjegavaju incest, došljaci dobiju odgovor da se to rješava “donatorima” izvana, ali uskoro doznajemo i da se tu zna da se ne živi vječno: u određenoj dobi stariji članovi komune počine samoubojstvo, prisustvujemo jednom takvom ritualnom skoku sa visoke stijene postarijeg bračnog para, a ta je scena ujedno i najgroznija.
Poput filma “Annabelle: Početak”, ovdje se scene strave zbivaju usred bijela dana, što baš nije lako izvesti, ali dobar redatelj je to u stanju. Došljaci s nelagodom zamjećuju kako ih je sve manje, naizgled je sve normalno, jer je nekima od njih navodno bilo dosadno i napustili su komunu, ali ostaje dosta nerazjašnjenih okolnosti. “Festival straha” funkcionira kao horor tek nakon što ga odgledate i pokušate objasniti što ste zapravo vidjeli.
Grozote se uglavnom ne pokazuju, one su implicitne, jasno je da su se tu događale strašne stvari, ali to morate sami rekonstruirati. U svakom slučaju neobično ostvarenje, koje manje eksplicitno plaši gledatelje, vjerojatno je to i razlog zašto je financijski imalo nešto slabiji odjek nego “Naslijeđeno zlo”.
Problem je još jedan, a to je Asterov scenarij. Anthony Shaffer je virtuozno isprepleo razne narativne odvojke “Čovjeka od pruća”, tako da je finale zbilja šokantan, pogotovo kad ga povežemo s naslovom.
U “Festivalu straha” situacije prije dolaska u komunu su pomalo ishitrene, u samoj komuni nema ličnosti koje bi se izdvojile, osim prijatelja glavnih junaka Pellea (Wilhelm Blomgren), koji očito igra dvostruku igru i to tko zna koliko puta, ali prije bi se reklo da je to meta horor i da to Aster vrlo sugestivno navještava. Iako traje skoro dva i pol sata, to se jedva osjeti, što je još jedna vrlina Asterove režije.