Vjerojatno ste čuli vic u kojem Gospod Bog zaustavlja njemačkog vojnika da ne ubije Poljaka, govoreći mu: “Znaš li što radiš? Ovo će biti naredni Papa!”, na što Nijemac promisli, ne puca, ali postavlja uvjet: “U redu, ali ja bih htio biti Papa poslije njega.”
Odnosilo se to, dakako, na Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., potonji je nevoljko postao član Hitlerove mladeži i s još manje entuzijazma obukao njemačku uniformu, pa se ovako nešto vjerojatno nikad nije dogodilo, ali štos nije loš. Nezgodno je jedino kad ga čujete u filmu koji se bavi životopisom pape Franje i trebao bi biti krcat malo poznatim podacima i zgodama, no kad se u sve to prošverca i dobro poznati vic, to ne sluti na dobro.
“Papa Franjo – put do svete stolice” je argentinsko-španjolsko-talijanska koprodukcija koju je kao redatelj potpisao Beda Docampo Feijóo, argentinski veteran razmjerno bezlične karijere, u kojoj njegovo novo ostvarenje neće bog zna što promijeniti. Umjesto da se opredijeli za standardnu formu biografskog filma, “Papa Franjo” pokušao je to napraviti posredno, u središtu zbivanja je novinarka Ana ( Silvia Abascal) koja je i protiv svoje volje angažirana da napravi reportažu o izborima za novog Papu: o svemu tome ona nema pojma i u Vatikanu se osjeća poput ribe na suhom, pogotovo što su uokolo nje puno iskusniji kolege.
Naravno da ona navija za jedinu osobu koju pozna, oca Jorgea Bergoglia iz Buenos Airesa, međutim, upozoravaju je da to nema šanse, što se pokaže točnim, jer je izabran Joseph Ratzinger, odmah preimenovan u Benedikta XVI.
Otac Jorge utjecao je na Anu jer joj je savjetovao da ne prekine trudnoću, suprotno uvjeravanjima njezinog ljubavnika, i otad to postaje klasični biografski film. Vraćamo se unatrag, dok je Jorge još sanjario o curama, ali je i razbjesnio majku odlukom da postane svećenik. Nižu se ulomci iz životopisa, katkad vrlo kratki, u kojima se objašnjava da je u razdoblju vladavine vojne hunte otac Jorge pokušavao zaštititi koga je god mogao, radije je krstario siromašnim četvrtima i suprotstavljao se dilerima droge negoli gubio vrijeme na biskupskim konferencijama, a širina njegovih nazora pokazana je u sceni u kojoj objašnjava nekoj sirotici da je čak i pobačaj oprostiv grijeh.
Je li sve tako i bilo druga je stvar, budući da se “Papa Franjo – put do svete stolice” doima kao suhoparna hagiografija, kojoj kakvu takvu uvjerljivost daje glavni glumac Dario Grandinetti. Malo je tko filmom bio oduševljen, uglavnom su mu davali ocjene između jedinice i trojke, a i korisnici popularnog filmskog portala IMDb baš ga ne maze. U hrvatskim ga je kinima tijekom prvog vikenda prikazivanja vidjelo nešto manje od dvije tisuće gledatelja, što znači da se ni naši gledatelji nisu dali navući na tu filmsku splačinu. Čak i njegov jedini adut, vrlo precizan prikaz načina izbora Pape, puno je sugestivnije dočaran u poznatom filmu Nannija Morettija “Imamo papu”.
Moraju li se o papama snimati ovako slabašni filmovi? Naravno da ne. Ivan Pavao II. prošao je puno bolje, njega je u istoimenoj vrlo solidnoj mini-seriji iz 1984., koja se trebala snimati u nas, ali političari to nisu dozvolili, odlično igrao Albert Finney, a i film renomiranog Krzystofa Zanussija “Iz daleke zemlje” krajnje je ozbiljno ostvarenje u odnosu na ovo djelce. Možda još ima nade za bolje filmove o papi Franji, Argentina je danas jedna od najzanimljivijih kinematografija, pa se iz drugog pokušaja napravi nešto suvislije.