FILM OSGOODA PERKINSA

VIDEO: JURICA PAVIČIĆ O 'IVICI I MARICI' Najbolja adaptacija bajke braće Grimm

 

Etnolozi će reći kako popularni filmski žanrovi imaju arhetipsko uporište u bajkama. Što vrijedi za druge bajke, vrijedi i za “Ivicu i Maricu”. Svaki put kad u hororu lakomisleni studenti zabrazde u zabit, i svaki put kad nepromišljenu plavušu ugrabi hororski zlikovac, gledamo zapravo varijaciju braće Grimm. Iza svakog Leatherfacea krije se Baba Jaga.

Ima li se to na umu, neobično je što izvornik - bajka koju su 1812. zapisala braća Grimm - nije imao zapaženijih filmskih adaptacija. Na imdb-u se može iskopati nekoliko filmskih verzija “Ivice i Marice” - no, sve su one listom opskurno nepoznate.

Pred nama je sada vjerojatno najambicioznija adaptacija dosad. Riječ je o filmu “Marica i Ivica” (Gretel and Hansel) koji potpisuje režiser Osgood Perkins (da - sin “onog” Anthonyja Perkinsa). Oslanjajući se na općepoznati predložak Grimmovih, Perkins je prvu intervenciju u izvornik načinio već u naslovu. U njegovom naslovu, Marica (Gretel) je prva. U njegovom filmu, Gretel nije mlađa nego znatno starija sestrica. Gretel je kod Perkinsa glavna junakinja. Jer, bajku braće Grimm američki je režiser pretvorio u feminističku parabolu.

Perkinsovi Marica i Ivica - kao u bajci - žive u eri gladi. Oca nemaju, mater ih ne može prehraniti, a Gretel odbija njen prohtjev da se poda starom velikašu. Majka stoga Maricu (Sophia Lillis) i kudikamo mlađeg brata (Sammy Leakey) otjera u šumu, gdje oni naiđu na luksuznu kuću punu hrane. U kući živi stara čarobnica (Alice Krige) koja je prema njima isprva dobrostiva. Pametnoj Marici je jasno da nešto tu ne štima: kuća je puna sira, jaja i šunke, a nigdje životinja. Kad je, međutim, starica počne učiti travarenju i čaroliji, Marici se omile nove vještine. Zla baba jest kanibal - ali je istodobno i Maričina emancipatorska pokroviteljica.

 

“Gretel and Hansel” nije horor u klasičnom smislu. Oz Perkins sporadično koristi hororske stilske postupke i režijske konvencije. No, dok su u klasičnom hororu retorička sredstva u funkciji zaplašivanja, ovdje su ona dominantno u službi bildanja atmosfere. Perkinsov film više je jezoviti, simbolistički gothic nego pravi film strave. Više no majstori horora, na Perkinsa su utjecali osebujni filmski postmodernisti poput Guya Maddina, braće Quay ili Davida Lyncha.

Nije stoga čudo što su u Perkinsovom filmu najzanimljiviji ikonografija i dizajn. S braće Grimm Perkins je sljuštio srednji vijek. Od srednjovjekovne ikonografije preostali su tek titule i pokoja referenca u kostimu. Interijere sela i feudalnog dvorca Perkins je snimio u napuštenim irskim farmama, inscenirajući tadašnji upropašteni ruralni prostor u današnjem. Bakina kuća nije doslovce od kolača.

Riječ je o otmjenoj, minimalističkoj drvenoj vili kakva bi se mogla pojaviti u prilogu D&D, i kakvu možete zamisliti da bi hrvatski tajkun naručio od arhitekta s Pritzkerom. Prostor u kojem se odvija jeziva inicijacija nema ništa folklorno, domaće, prisno - ništa što vezujemo uz bakicu. Tim se jače osjeća da je to prostor klasne inicijacije. Brižljivim dizajnom, Perkins je očito oskudan budžet filma pretvorio u adut.

“Gretel and Hansel” je film koji nije lako svesrdno preporučiti. Mogu zamisliti gledatelja kojeg će film frustrirati, jer je pripovjedno sažet i lišen očekivanog hororskog efekta. Stoga je manje za preporuku hororskim fanovima, a više ljudima koji su voljeli slične postmodernističke poslastice, od Guya Maddina do “Mandy”.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo