Glavnu ulogu u ratnoj drami Sama Mendesa “1917”, koja se nakon dva Zlatna globusa za najbolji film i režiju, zakitila i s deset nominacija za Oscara i nametnula kao jedan od favorita za najvišu nagradu, ima dugi kadar.
Nije taj pretjerano dug, traje koliko i rolna stare filmske vrpce, oko osam i pol minuta, ali je kompjutorskim majstorijama izvedeno tako da izgleda da je neprekinut, ali je svejedno fascinantan, pogotovo kad se kamera nalazi ispred protagonista i prvi put otkriva nove vizure, na primjer, što se nalazi ispred brežuljka na koji su protagonisti upravo naišli. Pejzaži su katkad prekrasni, negdje u proljeće za 1. svjetskog rata u Francuskoj, katkad iznimno odbojni, kao rovovi puni štakora, ali uvijek ste na rubu živaca što ćete uskoro vidjeti.
Kamera nikad ne žuri, taman koliko i dva protagonista (George MacKay i Dean-Charles Chapman), dva mlada vojnika koji su dobili zadatak obavijestiti svoje drugove, kilometrima udaljene, da im Nijemci pripremaju klopku. Nema druge, jer je neprijatelj onesposobio telefonske linije i između razasutih vojnih jedinica nema nikakvog kontakta. Jedan od njih posebno je zainteresiran da dobro obave zadatak, jer mu je u osuđenom bataljunu vlastiti brat, ali prepreke na koje će naići su nepredvidive i kamera će se uvijek potruditi da ih predoči što uzbudljivije.
U novoj epizodi serijala Polimac preporučuje doznajte što 1917 govori o Prvom svjetskom ratu i kako Mendes dugim kadrovima stvara napetost:
Zapravo, ne tako davno, u filmu Stevena Spielberga “Put rata” (War Horse) već smo vidjeli te grozne prostore “ničije zemlje”, koja se prostire između savezničkih i njemačkih vojnika, tamo se, istina, doimala kao kazališna kulisa i kamera ju se slikala bez ikakvih ekshibicija, ovdje je sve nekako realističnije, iako, kad padne mrak i eksplozije počnu osvjetljavati krajolik krcat ruševinama, i tu se može govoriti o teatarskim efektima. No čim svane dan, opet je sve kako treba, pa bez obzira nalazimo li se u vodenoj bujici ili na pašnjaku punom pobijenih krava.
Povremeno se pitamo jesu li ta dva mladića morala u tu suicidalnu pustolovinu, nije li neki engleski zrakoplov, koji rado prihvaća izazove svojih njemačkih protivnika, lakše mogao obaviti taj zadatak? Time, međutim, zalazimo u domenu priče, gdje se kriju svakojake zagonetke.
Ponajprije, radnja se odigrava 6. travnja 1917., kad je Amerika objavila rat Njemačkoj i zvanično ušla u 1. svjetski rat na strani saveznika. To se u filmu nigdje ne naglašava, prije je to podatak koji su u stanju iščeprkati upućeni. Zatim, jedan od protagonista nabasa na grupu vojnika koji pobožno slušaju kako njihov drug pjeva tradicionalni američki country standard “The Wayfaring Stranger”. Zašto pjeva baš tu pjesmu, je li i to najava za ono što će doći, kad se Amerikanci stušte na francusko bojište? I to će shvatiti samo rijetki u publici.
Naposljetku, bez obzira koliko fino strukturiran u oskudnim dramskim uvjetima, film se jako razlikuje od onih o 1. svjetskom ratu snimanih na prijelazu dvadesetih u tridesete prošlog stoljeća. Tamo se sugeriralo da je rat besmislen, da između unovačenih Nijemaca, Francuza i Engleza nema velike razlike, no ovdje se vadi nož čim se ugleda neprijatelja.
Poručuje li nam to “1917” da su danas druga vremena? Zasigurno, ali takva nam se vremena baš ne sviđaju.