SARA MONTIEL

VIDEO: KONAČNI KRAJ EMBARGA NA FILMOVE EKSCENTRIČNE HEDONISTICE I OSEBUJNE DIVE Sve donedavno njezine uratke nije bilo moguće pronaći gotovo nigdje...

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 04.02.2019. u 22:00

Sarita Montiel, (aka Sara Montiel), 1956, Image: 170346389, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Everett
Profimedia, Everett

 

U subotu uvečer na HRT-u napokon je probijena blokada kada su u pitanju filmovi najveće španjolske filmske dive Sare Montiel. Štošta se navodilo kao razlog zašto ne možemo gledati hitove koji su svojedobno punili naša kina, uostalom nisu ih mogli nabaviti na VHS-u ili DVD-u ni njezini najgorljiviji poklonici na proputovanju kroz Madrid, navodno je njezin treći suprug (od ukupno četiri) José Tous Barberán, spretan menadžer, dao na njih embargo kako bi im podigao cijenu, međutim, taj je umro još 1992., a filmovi se i dalje nisu pojavljivali.

Bit će da je svojom arhivom orkestrirala sama glumica, nakon njezine smrti 2013. počela su regularna DVD, pa i Blu-Ray izdanja, ali i redovna emitiranja na televiziji. Zašto je tako mučila svoje obožavatelje? Vjerojatno zato što se držala gesla “što je bilo, bilo je”.

Posljednji film snimila je 1974., tvrde da je bila zgrožena omekšavanjem cenzure potkraj vladavine generalisima Franca, unatoč prilično raspusnom seksualnom i bračnom životu smatrala se uzornom katolkinjom, pa se prebacila u kazalište, a kasnije i na televiziju. Snimila je još samo jedan film, i to 2011., zvao se “Zagrli me”, a pristala je zato što su lokacije bile u njezinoj rodnoj La Manchi, međutim, to su već bila druga vremena. Pogledate li njezin spot “Absolutamente” iz 2009., koji je snimila s Alaskom, pjevačicom grupe Fangoria, čudan spoj techna i dancea, gdje ispred kamere paradiraju razgolićeni muškarci, pa i “Sex Dance” njezina usvojenog sina Zeusa (u njemu izgovara samo jednu rečenicu), vidjet ćete primadonu koja se ne stidi svojih godina (prešla je osamdesetu) i smatra da može raditi sve što i mlađa generacija.

 

Enigmatična zavodnica

Uostalom, 2000. objavila je autobiografiju “Živjeti je zadovoljstvo” koja je u kratkom razdoblju imala deset izdanja, no još je provokativnija bila “Sara i seks” iz 2003. u kojoj je spomenula svoje jednokratne ljubavne pustolovine s Ernestom Hemingwayem i Jamesom Deanom, ali puno se više zadržala na vezi s nobelovcem Severom Ochoom, kojeg je proglasila ljubavlju svoga života. Tko zna što ćemo još doznati kad se za nekoliko mjeseci pojavi biografija dr. Israela Rolon-Barade: on je s glumicom razgovarao mjesecima prije njezine smrti, ali i s ljudima koji su je dobro poznavali i s njom radili.

HRT-ov ciklus emitira se subotom u pola sedam uvečer na Trećem programu, uz spomenuta dva s kojim je počeo (“Grijeh ljubavi” i “Prodavačica ljubičica”), bit će prikazano još petnaest filmova iz različitih razdoblja njezine karijere (šteta, nijedan iz vremena dok je snimala u Meksiku i Hollywoodu), međutim, termin ionako nije idealan, puno bi bolje odgovarao onaj u nedjelju poslijepodne.

Osim toga da je šezdesetih godina bila - ne samo u nas nego i u svijetu - jedna od najpopularnijih glumica i pjevačica, o njoj zapravo malo znamo. Rođena je 1928., skraćeno krsno ime joj je Maria Antonia Abad Fernández, tata je radio na polju, mama je obavljala kozmetičarske usluge od vrata do vrata i valjda nisu ni slutili da će im kći s 15 godina pobijediti na natječaju Cifese, najvažnijeg filmskog studija u Španjolskoj. Odmah je dobila epizodu u komediji “Želim te za sebe” uglednog mađarskog emigranta Ladislaa Vajde (dva desetljeća poslije nastupila je i u njegovu posljednjem filmu “Žena iz Bejruta”), da bi odmah potom igrala glavnu ulogu u još jednoj komediji “Počelo je s vjenčanjem”, režirao ju je Raffaello Matarazzo, kasniji majstor talijanskih melodrama, a ona je promijenila imidž i postala plavuša.

Snimala je film za filmom, tepali su joj Sarita (mala Sara), što je nadimak pod kojim smo je i mi upoznali, a prvi međunarodni uspjeh bila je povijesna melodrama “Ludilo ljubavi” (1948.). Zamijetili su je u Meksiku i ponudili joj unosan ugovor, gdje je od 1950. do 1954. nastupila u ukupno 13 filmova. Važnije je, međutim, što je nadoknadila propušteno, jedva je znala čitati i pisati, što su joj spočitavali kad bi je uspoređivali s Imperio Argentinom i Amparo Rivelles, no kako se sada družila s krugom izgnanih španjolskih intelektualaca, ekspresno se obrazovala. Za nju je skladao vodeći latinoamerički glazbenik Augustin Lara, a često je glumila s najvećom meksičkom zvijezdom tog razdoblja, Pedrom Infanteom (poginuo 1957. u zrakoplovnoj nesreći).

Koga briga za Hollywood

Brzo se za nju doznalo u Hollywoodu i dobila je glavnu žensku ulogu u vesternu “Vera Cruz” (1954.) s Garyjem Cooperom i Burtom Lancasterom u režiji Roberta Aldricha. S Cooperom je bila u kratkoj ljubavnoj vezi, ali je već tada znala što treba poduzeti u karijeri: odbila je 7-godišnji ugovor s kompanijom Columbia Pictures, plašila se da će je tipizirati u ulogama Hispanoamerikanki i Indijanki, no to se upravo dogodilo u filmovima koje je sama odabrala, “Serenadi” (1956.) i “Letu strijele” (1957.). Prvi je režirao Anthony Mann, njezin budući suprug, no on je snimao vesterne i ratne filmove, žanrove u kojima za nju nije bilo mjesta, pa je razočarana prihvatila vrlo unosnu ponudu iz Španjolske, da nastupi u glazbenoj melodrami “Njezina posljednja pjesma”, nastaloj odmah nakon “Leta strijele”.

Taj je film postao najuspješniji u povijesti španjolske kinematografije, vjerojatno stoga što je vratio dotad pomalo zaboravljeni mjuzikl na velike ekrane, bio je u boji i doimao se poprilično raskošno, a “Prodavačica ljubičica” iz 1958. bila je još veći hit. Nije to bilo ostvarenje koje se moglo mjeriti s rafiniranim holivudskim glazbenim melodramama, ali je pogađalo u srž: Sara je glumila siromašnu uličnu prodavačicu cvijeća Soledad, u koju se zaljubi otmjeni bonvivan (Raf Vallone), ali njegov je otac protiv te veze. Djevojka se utješi s menadžerom (Franck Villard), koji je promovira u zvijezdu, međutim, put u Ameriku završi loše, jer su odabrali brod Titanic, ona uspije preživjeti, ali gubi glas. Otad pjeva po skromnim gostionicama, samo otvara usta, sve ostalo obavlja gramofonska ploča, sve dok jednom ne dođe do kvara. Scena u kojoj ona pokušava zapjevati i naposljetku uspije bila je trenutak općeg šmrcanja u dvorani, posve jednakog onome u završnici “Imitacije života” Douglasa Sirka. Film su u nas poklonici gledali i po deset puta.

 

Sara više nije računala na Hollywood, jer su se španjolski producenti natjecali tko će je bolje platiti. Nije baš bila oduševljena što je njezin suprug u spektaklu “El Cid” ulogu Doñe Ximene povjerio Sophiji Loren, a ne njoj, međutim, brak je ionako već bio pred raspadom, jedva su se viđali jer su snimali na različitim krajevima svijeta, a ona je već ljubakala sa svojim čestim partnerom, naočitim francuskim glumcem Mauriceom Ronetom.

Filmovi koje je snimala u Španjolskoj bili su odreda melodrame, eventualno s elementima komedije i obaveznim glazbeno-plesnim brojevima. Najpopularniji su bili “Carmen iz Granade” (1959.) i “Grijeh ljubavi” (1961.), no svaki njezin obožavatelj dao bi vam drugu top-listu njemu najdražih glumičinih filmova. Njezina je diskografija postajala sve bogatija, s obzirom na to da je u pauzama snimanja filmova obavezno održavala koncerte i štancala ploče. Pazila je na svoj izgled, nijedan ruž za usne nije joj bio dovoljno crven, nijedna frizura suviše ekscentrična, nijedna haljina ili kostim suviše kričav, pa dok su neki to ismijavali, drugi su uživali. Među njezinim najvećim poklonicima je veliki španjolski redatelj Pedro Almodóvar, u njegovu “Lošem odgoju” korištene su čak dvije njezine pjesme (“Quizás, Quizás, Quizás” i “Maniqui Parisien”), a jednu je izveo glavni glumac Gael Garcia Bernal preodjeven u ženu. Almodóvar bi rado snimio i njezinu biografiju, no to je već glumica sama napravila, kao TV seriju u sedam epizoda, “Sara y punto” (1990.), u njoj je pjevala svoje najveće hitove i ugostila glazbene legende kao što su Luciano Pavarotti, Charles Aznavour, pa i pop-grupa Spandau Ballet.

Neustrašiva Sara

U La Manchi Sara ima svoj muzej, po njoj je nazvana i jedna avenija, a dobila je i spomenik koji turisti svakodnevno obilaze. Valjda je to zaslužila jer se nikad nije bojala napraviti nešto od čega bi se neka njezina kolegica suzdržala. Osim toga, unaprijed je znala procijeniti kad treba okrenuti novu stranicu. Uzgred, na svoj kraj osobito je ponosna, kao i na činjenicu da je kao mlada glumila u najduljoj filmskoj verziji koja je ikad snimljena prema Cervantesovu djelu, bilo je to 1947., redatelj “Don Quijotea od La Manche” bio je Rafael Gil, ekranizacija je trajala gotovo 2 sata i 20 minuta, ona je glumila junakovu nećakinju Antoniju, ali je za američko tržište film skraćen na manje od dva sata.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo