Kad razgovarate s generacijom roditelja srednjih godina, nerijetko ćete čuti, s malim varijacijama, jednu te istu rečenicu koja završava s “jadna današnja djeca”. Ljudi koji izgovaraju tu sažalnu formulu najčešće reminisciraju vlastito odrastanje - odrastanje lišeno pritiska i straha za egzistenciju - te uspoređuju taj relaksirani mir s odrastanjem današnje generacije. Dakle, generacije koju gaze kompetitivne i gradivom pretrpane škole, generacije koja ulazi u havariranu ekonomiju, koja je izluđena statusnim simbolima, zatrpana treš-kulturom te formirana u društvu bez čvrstih orijentira.
Jadna generacija
A sudbina te - jadne (ili “jadne”?) - generacije tema je dokumentarnog filma koji je u nedjelju premijerno prikazan u Zagrebu te s kojim završava fenomenalna repertoarna sezona za hrvatski dokumentarni film. Film o kojem je riječ zove se “Djeca tranzicije”, a režirao ga je mlađi zagrebački dokumentarist Matija Vukšić. Vukšićev film možda nije najbolji film koji je ove godine snimila hrvatska kinematografija, no sigurno je društveno najvažniji domaći naslov sezone, i to ne samo kad su posrijedi dokumentarni filmovi. “Djeca tranzicije” prava su kibla sramote sručena na glavu ovog društva, film jezive dijagnoze, koji bi trebao ući u svaki razred, u svaku školsku zbornicu i u svaki dom, da ljudi kojima to još nije jasno shvate dokle smo došli.
“Djeca tranzicije” film su koji prati četiri sudbine suvremenih hrvatskih maloljetnika. Prva od njih sudbina je 15-godišnje Marte, adolescentice koja se ubila jer nije mogla podnijeti internetsko iživljavanje i sramoćenje vršnjakinja. Druga junakinja filma je Natalija, 11-godišnjakinja iz siromašne obitelji sa sjeverozapada Hrvatske koja je žrtva vršnjačkog zlostavljanja jer je siromašna i neugledna cura sa sela. Šestogodišnja Lana nema tih problema. Bogataški je curetak, živi u vili u prepoznatljivom stilu “tranzicijskog eklekticizma”, ima pun ormar garderobe s potpisom, ne želi u školu i fantazira biti narodnjačka pjevačica. Karijerne snove ima i osmogodišnji Brođanin David. On je najbolji nogometaš lokalnog pionirskog nogometnog kluba, otac mu je menadžer i trener, a i jedan i drugi čekaju svog “Godota” - poziv Barcelonina skauta.
Dobitnici i luzeri
Riječ je o četiri regionalno, dobno i spolno različite priče, no postoji nešto što im je zajedničko: ekonomija i kultura koja jasno odvaja dobitnike i luzere. Otjelovljenje dobitne karte su novac, estrada i lopta, a oni koji su s te putanje isključeni, koji su siromašni, nepopularni ili drukčiji, završavaju smrskani u grabi. U Martinu slučaju, nažalost i doslovno.
Režiser Vukšić uoči premijere filma u više je navrata ponavljao kako je film radio uz sve pravne i socijalne osigurače, s privolom roditelja, socijalnih službi, pravobraniteljstva za djecu. Kad se to zna, još je šokantnija stvarnost koju otkriva. Junaci “Djece tranzicije” na različite su načine taoci svojih roditelja. Jedni od njih dobronamjerni su i čestiti ljudi koji su se pogubili jer ne hvataju korak sa zbiljom svoje djece. Drugi su, pak, od djece napravili taoce svojih ambicija ili životnog stila, nehotice ih pretvarajući u male monstrume.
Slika kvarnog društva
Pokazujući tu dinamiku, Vukšić cijelo vrijeme pleše oko ruba etičnog, izvlači najgore iz svojih mlađahnih mutanata, pa nije čudo što je neke ljude koje znam film jako naljutio. Osobno mislim da su ti prigovori - ubijanje glasnika. Nisu “Djeca tranzicije” etički sporan film, nego lakmus društva koje je iz korijena iskvareno.
Ove sezone na hrvatskom repertoaru nije igrao nijedan domaći igrani film koji je zaista bio važan. S druge strane, 2014. ćemo pamtiti po tri dokumentarca koja su pravi društveni događaj. “Gangster te voli” bio je ljupki crowd-pleaser, miljenik kina u malim mjestima. “Goli” točka na i jedne strašne povijesne traume. “Djeca tranzicije” treći su i najvažniji film tog trolista, filmska inačica Molotovljeva koktela, frontalni napad na državu Mamića, Keruma i Nives Celzijus.
Pogledajte video