U listopadu 1966. u malom velškom mjestu Aberfan došlo je do katastrofe. S obližnjeg brda krenula je bujica izazvana dugim kišnim razdobljem, a za nevolju upravo se tamo već pola stoljeća gomilao otpad kompanije National Coal Board.
Nisu pomagala upozorenja ljudi koji su živjeli tamo, najviše je postradala obližnja škola u kojoj je upravo bila nastava. Ukupno je bilo 144 žrtava, među njima čak 116 djece.
Premijer Harold Wilson bio je potresen, u svojoj redovnoj audijenciji kod Elizabete II. upozorio je kraljicu da odmah pođe u Wales i izrazi saučešće obiteljima poginulih, no njoj nije jasno zbog čega bi to napravila. U ratu su posjećivali bolnice, bavili se humanitarnim radom, ali prirodne katastrofe? S tim se dotad još nije susrela. Uputila je ljubazno pismo kojim se izrazila žaljenje da se tako nešto dogodilo i smatrala je da je time obavila svoju dužnost.
Javnost je, međutim, očekivala više, tragedija u Aberfanu nije silazila s naslovnica novina, a od čitave kraljevske obitelji tamo se zatekao samo Tony Armstrong-Jones, suprug Elizabetine sestre Margarete, kako bi napravio fotografije s poprišta, jer to mu je bila profesija.
Naposljetku je Elizabeta popustila i nakon osam dana otišla u Aberfan. Posjetila je ono što je ostalo od škole i rukovala se s ljudima koje je ono što se dogodilo najviše pogodilo. U nekim drugim situacijama možda bi je isfućkali, međutim, Velšani su bili zadovoljni što se njihova kraljica ipak pojavila, pa bez obzira s kolikim zakašnjenjem.
Nebitni narodu
Treća epizoda treće sezone serije “Kruna” zato se i zove “Aberfan”, jer je taj događaj najbolje pokazao kako su kraljica i njezin dvor zapravo daleko od običnih ljudi, oni su posebna institucija koja i dalje smatra da je posebno važna za imperij a zapravo se mnogim Britancima fućka za njih. Štoviše, sve su češće glasine da su njihovi troškovi preveliki, pa i sama kraljica počinje kontrolirati obiteljski budžet. Tko plaća put njezinog supruga, princa Filipa, vojvode od Edinburgha, vrag bi ga znao kuda i tko je podmirio američku turneju njezine sestre Margaret i supruga joj Tonyja? Odjednom se situacija promijenila pa kraljica odlučuje biti kooperativnija s medijima, vrijeđa je što svi misle da ona ne radi ništa, a zapravo jedva stigne predahnuti od protokolarnih obaveza.
Valjda zato dozvoljava novinarima BBC-a da naprave reportažu o kraljevskoj obitelji i pušta ih u Buckinghamsku palaču, što se pokaže velikom greškom: kraljica, njezin suprug i ostala rodbina ispali su izvještačeno i kao da su potvrdili tezu da bi se bez takvog tereta u Velikoj Britaniji lakše živjelo, a zemlja ne bi imala toliki nacionalni dug.
Istodobno, u palači je gotovo inkognito boravila Filipova majka, princeza Alice od Battenberga, nje se sin pomalo stidi jer se svojedobno liječila od shizofrenije, sada su je doveli jer je za nju u Grčkoj u jeku vojnog puča, gdje je vodila samostan, postalo preopasno, a kad je otkrije komentator The Guardiana, inače iznimno kritičan prema kraljevskoj obitelji, fasciniran je njezinim životopisom: uostalom, bila je pacijentica dr. Sigmunda Freuda, o kojem nema osobito dobro mišljenje.
Colman briljira
Ipak, glavna novina treće sezone je promjena glumačke postave. Claire Foy sjajno je dočarala formativne godine Elizabete II. i njezino stasanje u vladaricu, dok je Olivia Colman, ovogodišnja dobitnica Oscara za “Miljenicu” (i tamo je glumila kraljicu, ali Anu s početka 18. stoljeća), ništa manje impresivna u toj ulozi. Stječe se dojam da je studirala ne samo živi uzor putem televizijskih reportaža nego i svoju prethodnicu, kako razlika između njih dvije ne bi bila prevelika.
Vanessa Kirby bila je pravo otkriće kao princeza Margareta u prve dvije sezone, no već je pomalo zaboravljamo otkako se te uloge prihvatila Helena Bonham Carter. Vrhunska karakterna glumica dočarala je ekscese i mijene raspoloženja svoje junakinje upravo blistavo, kako u drugoj epizodi “Margaretology” u kojoj se natječe u ispijanju pića s krajnje vulgarnim američkim predsjednikom Lyndonom B. Johnsonom (Clancy Brown), tako i u posljednjoj desetoj, kad odlučuje zatvoriti poglavlje svog braka s Tonyjem Armstrong-Jonesom tako što se prepušta lovu na mlađe muškarce.
Tobias Menzies nešto je sretnija zamjena za lik princa Filipa no što je Matt Smith u prve dvije sezone, međutim, nije lako igrati nekoga tko je u braku zapravo podčinjen ženi, htio je biti pilot, pomorac ili pustolov, a završio je kao netko ne baš jako važan u kraljevskoj hijerarhiji. Za njega je posebna senzacija slijetanje američkih astronauta na Mjesec 1969., opčinjeno bulji u televizor tijekom direktnog prijenosa i očito bi htio biti na njihovom mjestu. Umjesto toga mora držati govore na otvaranju novih pogona tvornice tekstila i ustanova za dentalnu skrb. Ipak, kad astronauti na svojoj svjetskoj turneji posjete i Buckinghamsku palaču i priznaju mu da na Mjesecu nisu otkrivali nikakve nove svjetove nego su samo radili svoj posao, donekle se prizemlji i shvati da treba iskoristiti ono što mu je na raspolaganju.
Kraljica i princeza Anna u posjetu Titu na Belom Dvoru 1972. godine. Ova scena zasad nije uvrštena u seriju
Najzanimljiviji novi lik je princ Charles (odlično ga igra hvaljeni mladi glumac Josh O’Connor), on će postati kralj ukoliko se Elizabeti II. - ne daj bože - nešto dogodi i čudi se majci kako ona pasivno prihvaća ulogu kraljice i radi sve ono što joj njezini savjetnici sugeriraju. Htio bi biti monarh novog kova, imponira mu Edward VIII. (u ovoj sezoni nakratko ga je dočarao sir Derek Jacoby) koji se odrekao prijestolja zbog Wallis Simpson (također kratko gostovanje Geraldine Chaplin), njih dvojica se stalno dopisuju, a kad Elizabeta II. posjeti Pariz i usput vidi Edwarda, on joj - svjestan da umire - tutne prepisku s njezinim sinom, kako bi shvatila na koji on način razmišlja. Ne može se reći da je oduševljena onim što je pročitala.
Da je Charles poseban karakter vidjelo se i po tome kad su ga službeno proglasili princem od Walesa, što je bilo njegovo predstavljanje čitavoj monarhiji. Na savjet premijera Harolda Wilsona (Jason Watkins) kraljica ga je natjerala da svoj inauguracijski govor održi na velškom i on je to svladao u tri mjeseca. Pritom nije htio brbljati fraze koje su mu podastrli kraljičini savjetnici, nego je govorio o mjestu Walesa u Velikoj Britaniji, na način koji bi zadovoljio i velške nacionaliste.
Čvrsta veza
Početkom sedamdesetih Charles je upoznao Camillu Shand (Emerald Fennell), bio je još na studiju ali mu se djevojka dopala, unatoč tome što je bila u ne baš čvrstoj vezi s Andrewom Parker Bowlesom (Andrew Buchan). Situaciju je iskoristila slobodoumna Charlesova sestra Anne (Erin Doherty), počela se zabavljati sa Andrewom i “otvorila prostor” bratu, taj se sve više zaljubljivao u Camillu i zgrozio kraljevsku obitelj izjavom da je namjerava oženiti. Uskočili su Earl Mountbatten (Charles Dance), ujak princa Filipa, i kraljica majka (Marion Bailey), prvi je sredio da tek diplomiranog Charlesa pošalju što dalje od Londona, a druga je dogovorila brak Camille i Andrewa. Charlesu nije preostalo drugo nego da se rasplače.
Manje je poznat podatak da je Earl Mountbatten 1968. trebao biti premijer u provizornoj vladi koja bi zamijenila laburističku Wilsonovu: nju bi sastavili bankari, medijski tajkuni, vojska i obavještajci, nezadovoljni politikom koja se tada vodila. Nedostajala im je samo podrška kraljice, no ona nije htjela ni čuti za tako nešto, pogotovo što je s Wilsonom, nakon prvotnih trzavica, bila u odličnim odnosima. Ima još svakojakih pikanterija, no nešto treba prepustiti i samim gledateljima.
U cjelini, treća sezona “Krune” je izvrsna, vrlo dobro režirana, vrhunski glumljena i raskošno producirana. Tu i tamo ponešto zasmeta, suviše su sentimentalni dijelovi koji pokazuju kako se Edward VIII. napokon vratio u Englesku, ali u lijesu, ipak je prije toga u drugoj sezoni prokazan kao nacistička marioneta, a navodne pedofilske sklonosti Earla Mountbattena teško je i naslutiti. Ovakvom verzijom vjerojatno bi bila zadovoljna i kraljevska obitelj.
Ponešto je ipak u podtekstu. Kad se princeza Anne vraća u Buckinghamsku palaču, u autu joj odjekuje “Starman” Davida Bowiea, a ona ga pjevuši i dok se uspinje stepenicama. Odjednom shvatite da su sve te ličnosti s titulama bili naši najobičniji suvremenici, samo su se pretvarali da su nešto iznad nas.