TVORNICA IZ KOPRA

VIDEO: PRVI DOKUMENTARAC O TOMOSU Kako je moped koji su vozili poštari postao nezaobilazan dio omladinske subkulture i glavni simbol muškosti

 

Tijekom pet desetljeća socijalistička je Jugoslavija stvorila niz industrijskih brendova koji su što zbog oskudice i monopola, što zbog kvalitete i utjecaja, prerasli u mit. U najužem izboru takvih konzumističkih mitova mjesto bi se sigurno našlo za slovenski Tomos.

Tomos iz Kopra mašinska je tvornica koja se utisnula u svagdan SFRJ, i to ne samo jednim proizvodom. Koparska tvornica bila je jedini jugoslavenski proizvođač izvanbrodskih motora. Diljem Jadrana i kopnenih rijeka koparski je Tomos 4 bio standardna potisna sila čamaca i barki, a mnoge su se moreplovačke karijere brusile na nevoljama sa svojeglavo nepouzdanim T4. Tomos je bio i jedna od popularnijih jugoslavenskih tvornica automobila. Koparska je tvrtka u joint ventureu s Citroënom (Cimos) proizvodila automobile 2CV (Spaček) i Dianu, zaštitne znakove omladinske i alternativne kulture 60-ih i 70-ih. Također, koparska je tvrtka pod ruku s Francuzima proizvodila Citroën GS, omiljeni obiteljski auto srednje klase ranih 80-ih.

 

Austrijska licenca

Ipak, u pučki mit Tomos je možda ponajviše ušao zahvaljujući mopedima i motociklima. Mopede i motocikle koparska je tvrtka počela proizvoditi 1954. po licenci austrijskog Pucha. Tomosove mopede isprva su ponajviše vozili jugoslavenski poštari. No, od kraja 60-ih mopedi postaju predmet omladinske i adolescentske supkulturne fascinacije. Tomosovi motocikli - a ponajprije moped automatik kolokvijalno nazivan “koza” - postaju dio pubertetske kulture, manifestacija testosteronske muškosti, ali, bogme, i povod za nemali broj polomljenih lubanja i glava. Tko god je bio pripadnik generacije 60-ih, teško da ga je mogao mimoići brend Tomos, bilo na dva kotača na cesti, bilo na otočkoj ili malomišćanskoj barci. A svi su ti proizvodi pristizali iz malog lučkog grada u sjevernoj Istri, grada za koji se do 50-ih nije znalo hoće li pripasti SFRJ ili Italiji.

Tomos je imao takvu važnost za bivšu Jugoslaviju da je možda i neobično što dosad nije dobio dokumentarni film. No, sad je ta praznina popunjena. U Rijeci će na Festivalu povijesnog filma danas hrvatsku premijeru imati jednosatni TV dokumentarac “Tomos - narejeno v Jugoslaviji” (Tomos - napravljeno u Jugoslaviji”) koji je snimio koparski studio slovenske javne radiotelevizije. Novinarka autorica filma je Nataša Mihelič, a redatelj filma režiser iz koparskog studija Peter Leban. Riječ je o filmu koji tijekom 55 minuta predstavlja historijat Tomosa, njegovo mjesto u lokalnoj kulturi i ekonomiji, ali nudi i pogled u današnju kultističku sljedbu Tomosovih nostalgičara.

 

Jedan od paradoksa Tomosa je što ta tvornica uopće nije trebala biti u Kopru: štoviše, u njezinu nazivu i dan danas se krije ime drugog grada. Današnji Tomos osnovan je 1954. kao Tovarna motorjev Sežana (Tvornica motora Sežana). Sredinom pedesetih, međutim, tvornica je, umjesto u Sežani, sagrađena u Kopru, sjevernoistarskom gradiću koji je do tog trenutka još bio dio Zone B i predmet oštrih teritorijalnih razmirica jugoslavenske i talijanske republike. Kao “ničija zona”, Kopar je bio grad u koji nitko nije ulagao jer nije mogao znati hoće li ga zadržati. Stoga je do sredine 50-ih ta luka bila poluprazna i ekonomski zapuštena. U tom trenutku SFRJ se odlučuje da upravo tu sagradi svoju prvu tvornicu motocikala, a povjesničar Jure Ramšak tu odluku izravno povezuje s jednim Titovim govorom iz sredine 50-ih. U tom govoru, kaže Ramšak, Tito je predložio da se u slovenskoj Istri stvori jedan jak industrijski centar.

Sredinom 50-ih u Jugoslaviji je malo asfalta, a automobil je još rijedak, kapriciozno skup predmet luksuza. Jugoslaviji treba štedljiv, pouzdan i robusni moped koji će služiti kuririma, dostavljačima, poštarima, stanovništvu koje živi na selu i radi u gradu. Odabir pada na moped Puch po čijoj licenci iz Kopra 1954. počinju curiti prvi motocikli. Tržišni uspjeh je bio trenutan: u filmu se navodi da je prvih 20.000 mopeda prodano na neviđeno.

Eksperimenti s dizajnom

Koparska tvornica relativno se rano počinje emancipirati od “Pucha” i raditi vlastite originalne modele, od popularnog “kolibrija” za poštare do jačih motocikla poput “štirke” (koju su, barem u Dalmaciji, zvali “četver”). Tijekom 60-ih Tomos postaje školski primjer tog čudnog amalgama koji je bio tipičan za kasnu Jugoslaviju: smjese državne planske ekonomije, konzumističkog društva i protokapitalističkog razmišljanja. Tomos puno ulaže u istraživanje i razvoj, pa već 1962. osniva vlastiti institut. Unutar instituta uz strojare zapošljava i dizajnere koji smišljaju izgled novih proizvoda. Već u trenutku nastanka, ističe povjesničar Ramšak, Tomos se uklapao u opću ekonomsku politiku, politiku koja se od kasnih 50-ih od bazične industrije okreće proizvodnji potrošačkih dobara. Koparski tehnokrati uskoro shvaćaju da ne mogu mopede prodavati samo poštarima i dostavljačima. Okreću se urbanoj srednjoj klasi koja tada postaje masovnija te, još preciznije, gradskoj omladini. Dizajneri eksperimentiraju sa življim bojama i mladenačkim linijama, a reklamne kampanje nastoje Tomose prodati kao mopede za zabavu i provod. Hoteći podvući takav imidž, Tomos ulazi u svijet razonode i sporta. Godine 1960. Jane Kavčič snima omladinsku komediju “Noćna pustolovina” koja se manje-više čitava vrti oko mladih koji se vozikaju Tomosima, pa čak upadnu u noćno skladište ne bi li ukrali jedan. Kasnih šezdesetih Tomos financira ekspediciju dvojice novinara pustolova koji se s njihovim motociklima zapute na Grenland. Tomos formira i svoj motociklistički trkaći tim, a u geopolitičkom kontekstu uoči Osima nije nezanimljivo da su dvojica glavnih sportskih vozača - Gilberto Parlotti i Eduardo Reinaudo - bili Talijani. Za Tršćanina Parlottija Tomos je čak napravio poseban model po mjeri njegovih tjelesnih dimenzija, a jedan od sportskih Tomosa - DGMP - u bavarskom je Ho­ckenheimu dosegnuo brzinu od 204 km/h. Među vozačima Tomosova sportskog tima bio je - bilježi film - i jedan Hrvat, Zdravko Matulj.

Pogon u Africi

Film Lebana i Mihelič otkriva nam i jednu dimenziju Tomosa koja je kod nas potpuno nepoznata, a to je ona međunarodne korporacije. Uspon koparske tvornice zbivao se u godinama Titova zenita i jakog ekonomskog utjecaja Pokreta nesvrstanosti. Film prikazuje kako koparsku proizvodnu liniju posjećuju brojni državnici, od Nasera i Hailea Selasiea do Norodoma Sihanuka i Sirimavo Bandaranaike. Koprani su znali žlicu ubosti u tu teglu meda. Izvoze izvanbrodske motore u Urugvaj, motocikle u Mali i Burkinu Faso. Na koparskim se “kolibrima” voze sirijska policija, alžirski žandarmi i tanzanijski poštari. Kako je u Africi velika potražnja za mopedima, Tomos ima subsaharsko predstavništvo. Na koncu, Tomos čak 1972. otvara pogon u ganskom gradu Kumasi, joint venture Tomos Ghana, kojeg je pola u vlasništvu Tomosa, a pola u vlasništvu ganske države. U tvornici u Kumasi radilo je 150 radnika koji su sklapali motocikle, a u filmu se pojavljuje i direktor tog živopisnog poslovnog pothvata, čovjek pod imenom Aurelio Flego.

 

No, izvozne ambicije koparskih strojara nisu se svodile samo na prodaju Titovim trećesvjetskim prijateljima. Tomos kreira model motocikla Top Tank koji je bio namijenjen izvozu u SAD i bio je uspješniji od zlosretnog američkog Yuga. Kao vrhunac drske inverzije globalnog ekonomskog poretka, jugoslavenska tvrtka otvara - pazite sad - tvornicu u Nizozemskoj! Tomos Netherlands bio je aktivan 26 godina, a film donosi svjedočenja Nizozemaca koji su živjeli u uvjerenju da je Tomos zapravo njihov, domaći motocikl.

Suvišno je i spominjati u kojoj je mjeri Tomos utjecao na život male, sredinom 50-ih još poluprazne istarske luke u koju najednom slijeće tvornica sa 3500 zaposlenih. Film tako donosi svjedočanstva bivših radnika, koja nalikuju svjedočanstvima mnogih drugih “profitera” zlatnog doba jugoindustrije. U filmu se spominju tvornički listovi, izleti, tvorničke ambulante i zubari, tu je, dakako, i stanogradnja, a kao kuriozitet se doznaje da je prvi rock­-koncert u Kopru održala lokalna grupa Bumerang 1971., i to u - tvorničkoj menzi. Bio je to zadugo jedini prostor za svirke u gradu.

Dva muzeja

Lijepo je vidjeti i to da je Kopar svjestan važnosti tog mita. U gradu i okolici postoje čak dvije muzejske zbirke Tomosa, a jednu kao privatni muzej drži lokalni entuzijast. “Službeni” Tomosov muzej nalazi se na glavnom koparskom mletačkom trgu, u taj muzej dolaze gosti s kruzera, a sve se to zbiva na - Titovu trgu. Taj Kopar je tako blizu, a opet, ispada, u sasvim paralelnom svemiru.

Tvornica Tomos dobila je filmom Mihelič i Lebana sjajan opis, dokumentarac koji ocrtava njezinu važnost i za lokalnu sredinu, ali i za jugoslavensku kulturu. Osobno bih kao primorac imao samo jednu veću zamjerku filmu - što u reminiscenciji na Tomos potpunu prevagu stavlja na motocikle, a zaboravlja brodske motore. Dobar dio djetinjstva proveo sam ratujući s T4, motorom pomalo zloglasnim po problemima s paljenjem i čađi na svjećicama. T4 je bio neraskidiv dio jadranskog adolescentskog odrastanja, a nekako mi se čini da je taj dio Tomosove mitologije u filmu potpuno zaboravljen.

 

Film “Narejeno v Jugoslaviji” uklapa se u niz kulturnih proizvoda stvorenih posljednjih godina koji mitologiziraju industrijsku baštinu Jugoslavije - od crnogorskog filma “Ti imaš noć” Ivana Salatića, preko Devićeva “Buffeta Željezara”, do kustoskih projekata kao “Radni teren Jugoplastika” ili “Što je nama Dalmatinka dala”.

Film Lebana i Mihelič, međutim, po nečemu se bitno razlikuje od hrvatskih i inih srodnika. U Hrvatskoj, BiH ili Crnoj Gori takvi filmovi ili projekti obično kao posljednje poglavlje imaju sliku rasapa i ruševina: hale zarasle u rđu i draču, nezaposlene radnike, uništene zajednice, devastirane prostore. U Kopru, na sreću, nije tako. Potkraj filma kamera ulazi u današnje Tomosove hale koje su u funkciji, a proizvodnja uvelike automatizirana. Koparska tvornica radi. Možda bez bivše slave. Možda ne kreira više mitologiju. Možda: ali radi.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo