Tijekom četvrt stoljeća, mladi je hrvatski kapitalizam ojadio mnoge. Zemlja je puna radnika propalih tvornica, trajno nezaposlenih, beznadno zaduženih. Ipak - socijalni su protesti u Hrvatskoj rijetkost. Kad se i dogode, ne pobuđuju širu solidarnost i uglavnom se svode na protest onih koji su izravno ugroženi. Ako se protestira, protestira se zbog ideoloških ili identitetnih tema, kao što su školska reforma, rodna politika ili povijesne zavade. Oni koji bi trebali najviše vrištati - u Hrvatskoj šute.
Taj paradoks tema je dokumentarnog filma koji se ovih dana počeo prikazivati i u hrvatskoj nezavisnoj mreži. Riječ je o filmu “Odgođena revolucija” scenaristice Martine Globočnik i redateljice Vlatke Vorkapić. Riječ je o filmu koji pripovijeda o hrvatskoj kulturi socijalnog otpora, tematizirajući je kroz one koji su u ovoj zemlji iznimka - bundžije.
Odgođena revolucija
“Na samom početku rada na filmu”, ističe redateljica Vorkapić, “krenule smo tražiti ljude koji nešto pokušavaju promijeniti. Naime, ako si pasivan, promjene nema - može biti isto ili samo gore, ali što je ako pokušavaš nešto poduzeti i stvarno se trudiš, a te promjene izostanu? I zašto one izostaju? Meni su važni ljudi koji vode naizgled uzaludne bitke, kako na filmu tako i u stvarnosti.”
“Odgođena revolucija” prati nekoliko likova hrvatske aktivističke scene. Prva od njih je Đurđa Grozaj, nekadašnja/sadašnja radnica tekstilne tvrtke “Kamensko”. Drugi je Marko Milošević, politički aktivist stranke Radnička fronta. Treći je Vladimir Demetrović, čovjek koji je preminuo netom prije premijere filma, a koji je posvetio posljednja desetljeća života ratujući sudski protiv privatizacije kombinata Gavrilović. Četvrta junakinja filma je novinarka Iva Anzulović koja na početku filma kreće u pokušaj kandidature za predsjednicu, da bi se potom pridružila Živom zidu. Sve to vrijeme novinarka u svom domu živi privremeno: banka ga, naime, prodaje zbog duga. Toj aktivističkoj šačici scenaristica kontrastira reprezentanta šutljive Hrvatske: vlastitog brata, koji nikako ne može naći posao i provodi bezvoljno jutra u papučama.
Tri vlade
Sniman u periodu triju vlada (Milanovićeve, ponajviše Oreškovićeve, te na samom početku Plenkovićeve), film Vlatke Vorkapić prati protestnu svakodnevicu malobrojne buntovne Hrvatske. Pratimo prvomajski protest radnika Kamenskog, “sjedeljke” kojima Živi zid otežava deložaciju, protestnu “vizitu” aktivista Radničke fronte koji su došli pred tada-još Todorićeve Kulmerove dvore, veliki prosvjed Petrinjaca zbog situacije u Gavriloviću, te suđenje Georgu Gavriloviću za nezakonitu privatizaciju mesnog kombinata. Vorkapić prati i različite oblike kulturne refleksije na privatizacijsku nepravdu. Tako pratimo aktivističku kazališnu predstavu koja kroz dramatizaciju objašnjava privatizaciju Kamenskog u trokutu Kutle - Todorić - Nino Pavić, kao i modnu reviju radnica Kamenskog.
Od nebrojenih pretvorbenih tragedija, film se bavi dvjema. Prva je ona Kamenskog, tvrtke koja je zbrisana u izmirivanju računa trojice kapitalista, i to zato što su - tipično - više vrijedile njene nekretnine nego ona sama. Druga i složenija priča je ona o Gavriloviću, koju autorice izlažu kroz lik pokojnog Demetrovića, čovjeka koji je s pravedničkom upornošću pobijao privatizaciju iz ‘91. Demetrović pokazuje oglas iz ‘91 u kojem se - jedno do drugog - prodaju maskirne uniforme za ratište, te čitav Gavrilović.
ODGOĐENA REVOLUCIJA trailer from FADE IN on Vimeo.
Petrinjski dio filma je najzanimljiviji, utoliko što kamere odvodi u dio Hrvatske koji je medijski apsolutno nevidljiv. Vorkapić nam pokazuje grad koji je doslovce paraliziran jer mu je ključni ekonomski resurs desetljećima na sudu. Usred grada tako trune lijepa historicistička katnica u vlasništvu kombinata, u njenom je prizemlju zatvoren dućan. Pokraj ceste raspada se Gavrilovićev ugostiteljsko-rekreativni centar koji je do 90-ih bio žiža društvenog života grada. Usred grada zatvorena je i socijalistička modernistička robna kuća koja je pripadala kombinatu.
Gradonačelnik Petrinje Dumbović - inače saborski zastupnik na Bandićevoj listi - žali se u kamere filma da su mu ključne nekretnine u gradu blokirane zbog neriješenog sudskog spora, te zdvaja što se s Georgom Gavrilovićem - čovjekom koji je vlasnik (ili “vlasnik”) pola grada - sreo jednom u životu. Gotovo je šteta što se Vorkapić i Globočnik nisu opredijelile da petrinjskoj drami posvete čitav film.
Ideja o mjuziklu
“Nama je taj slučaj u filmu bio važan ne toliko sam po sebi”, kaže Vorkapić, “nego kao dio jedne velike bezočne pljačke koja se zove tranzicijska privatizacija. Ali, da, priča o Gavriloviću ima veliki scenaristički ali i kazališni potencijal. Zapravo, već me duže vrijeme proganja ideja o mjuziklu o Gavriloviću. Kada je gospodin Gavrilović, protiv kojeg je podignuta optužnica za ratno profiterstvo, izgovorio rečenicu: “Pomozi Hrvatsku na svoju sramotu” cinično parafrazirajući onu narodnu “pomozi sirotu na svoju sramotu” ja sam pomislila - evo, imamo kraj filma. Upravo se o tome i radi - o ogromnoj pljački i strašnom cinizmu.”
Jedna od tema filma su - dakako - i licemjerja političke elite. Film tako prikazuje predsjednicu Grabar Kitarović kako nasmijana od uha do uha posjećuje radionicu Kamenskog, no kad je novinari pitaju za političke i sudske uzroke nedaće koja je pogodila radnice, predsjednica se izmigolji i kaže kako institucije - znate već - “moraju obavljati svoj posao”. Bandić je radnicama Kamenskog donirao stroj - no, da nije bilo prenamjene urbanističkog plana koji je izglasala njegova vlast, tekstilke nikad ne bi ni došle i situaciju da je njihova zgrada vrednija od njihovog rada.
Nova klima
Zanimljiv je i odnos filma prema Živom zidu, stranci od koje se veliki dio lijeve javnosti snebiva doživljavajući ih kao praznoglave promotore Davida Ickea i protivnike cijepljenja. Vorkapić ima blaži stav: “Naravno da taj svjetonazorski čušpajz koji često nudi Živi zid smiješan, a zapravo dugoročno štetan, i da može izazivati nelagodu. Međutim, taj diskurs nije prisutan samo u Živom zidu, on se širi na svim područjima, čak i u akademskoj i znanstvenoj zajednici. Ja ipak imam dozu simpatije za Živi zid uglavnom vezanu uz njihov angažman oko deložacija.”
Posljednji dio filma zbiva se tijekom Oreškovićeve vlade i prikazuje drugo, kudikamo uzavrelije društveno ozračje. Ulice su pune, protestira se zbog kurikuluma, medija, obrane sekularizma i antifašizma. Nije teško uočiti da tu novu protestnu klimu ne nose “pogorelci” tranzicije, nego liberalna gradska srednja klasa, a povodi za tu novu klimu bunta nisu socijalni, nego - kako se kod nas krivo definira - “ideološki”. Taj dojam, međutim, ne dijeli redateljica. “Ne bih se skroz složila s tezom o trajnoj pasivnosti siromašnih i radnika.
Činjenica koliko ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske govori da ljudi nisu pasivni, ali su razočarani kakva je ova zemlja ispala. Ideologija, odnosno svjetonazor je važan segment politike, ali ono što je uistinu zabrinjavajuće jest činjenica koliko se energije i vremena može potrošiti na ridikulozne rasprave poput onih koje su izazvali protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije. Pa lakše je drviti o spolu i rodu nego ponuditi učinkovit ali i održiv i pravedan ekonomski program.“