Malo je tko očekivao da će projekcija kultnog filma Ridleyja Scotta, koji je proteklih godina imao nekoliko izvrsnih izdanja na DVD i blu-ray diskovima, pa čak i jedno peterostruko, izazvati toliko zanimanje.
Kad su puštene ulaznice u prodaju, planule su za petnaestak minuta, a pred vratima dvorane zagrebačkog kina Tuškanac ostalo je nešto manje od stotinjak znatiželjnika.
Tko bi rekao da “Blade Runner” iz 1982. i danas u tolikoj mjeri privlači publiku. Tom rasprodanom projekcijom Tuškanac je učvrstio mjesto trenutačno najvažnije kinodvorane u Zagrebu namijenjene klasičnom i suvremenom umjetničkom filmu.
Kultni film
Puno je tome pridonio Marko Rojnić, kako se sam definira, psiholog i predavač filmoloških kolegija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. On je u siječnju prošle godine počeo raditi kao novi voditelj programa u Hrvatskom filmskom savezu, možda najvažnijoj udruzi u hrvatskoj kinematografiji, koja između ostalog vodi i Tuškanac, inače u vlasništvu grada Zagreba. Trebalo mu je malo vremena da procijeni kako bi kino trebalo funkcionirati, no smatra da je od jeseni 2018. počeo raditi program koji ga osobno zadovoljava.
Posebno se istaknuo ciklusom Johna Cassavetesa (1929. - 1989.), redatelja i glumca koji danas ima podjednako velik broj pristalica kao i u svom zlatnom razdoblju: oslanjao se na manje-više iste glumce (supruga Gena Rowlands i osobni prijatelji Ben Gazzara, Peter Falk i Seymour Cassel), izbjegavao je žanrovske fabule (osim u “Gloriji” iz 1980.), volio duge kadrove i u njima ostvarivao impresivan intenzitet.
Nimalo čudno da su ga svojedobno domaći distributeri najčešće zaobilazili kao redatelja i tolerirali kao glumca: ipak je nastupao u komercijalnim filmovima (“12 žigosanih”, “Rosemaryna beba” i dr.) kako bi tim honorarima financirao vlastita ostvarenja. Ako niste DVD kolekcionar, Cassavetes je kao redatelj za naše prilike nepoznanica i Tuškanac ga je s razlogom ugostio. Kino je bilo rasprodano i kad se prikazivala “Odiseja u svemiru” Stanleyja Kubricka, ali i “Mulholland Drive” Davida Lyncha: ciklus potonjeg filmaša bio je važan jer je u njemu prvi put u kinima prikazan njegov prvijenac “Eraserhead”, a nedavno smo mogli pogledati i vrlo atraktivan program holivudske znanstvene fantastike pedesetih (“Čovjek koji se smanjuje”, “Zabranjeni planet” i dr.), također solidno primljen.
Ipak, cilj kina nije da se po posjetu natječe sa zagrebačkim multipleksima, pa u njemu često možete naći ostvarenja suvremenih važnih redatelja (Argentinka Lucrecia Martel) kao i legendarnih azijskih klasika (Akira Kurosawa, Kenji Mizoguchi). U studenom je na programu još jedna ekskluziva, ciklus Alejandra Jodorowskog, Čileanca s pariškom adresom, podjednako cijenjenog i kao autora stripova. Njegov “El Topo” iz 1970. bio je ključan u stvaranju pojma “kultni film”, domaći distributeri redovno su ga zaobilazili, a tu i tamo nešto bi se probilo na beogradski FEST i na televiziju.
Suvremeni ritam
Koja je ciljna publika kina Tuškanac? Rojnić nije potpuno siguran, ali uglavnom su to posjetitelji između dvadeset i četrdeset godina, a ima ih i nekolicina treće dobi, koji su nevjerojatno redoviti. Koji će film izazvati najveće zanimanje? I to je enigma, najbolja je reakcija na poznate filmove: nema veze što na program stavite rijetki film Ingmara Bergmana, publika će uvijek najradije pogledati “Sedmi pečat” ili “Divlje jagode”.
Rojnić je uveo novinu kojom nisu baš svi oduševljeni, svaki film ima samo po jednu projekciju pa se ciklusi puno brže mijenjaju. Ako ste baš zagriženi da pratite sve što vas zanima, morat ćete odvojiti itekako puno vremena, a ono što vam promakne, možda nikad nećete uspjeti nadoknaditi. Ipak, Rojnić smatra da je to ritam koji odgovara suvremenim gledateljima, dinamičan i raznolik.
Nije baš lako nabaviti filmska prava za toliki broj naslova, nešto osigura zagrebački Continental film koji se u međuvremenu specijalizirao za tu vrstu posla, no puno toga mora obaviti sam Rojnić. Traženje filmskih prava zna biti vrlo zapetljano, ako organizirate ciklus nekog redatelja, morat ćete kontaktirati bar tri-četiri strane filmske tvrtke, a katkad su i cijene takve da se od nekih zamisli mora odustati. Ipak, ovo što je dosad prikazano u Tuškancu u proteklih godinu dana uistinu je impresivno.
Crna mrlja
Zatvaranje kina Europa, donedavno najpopularnijeg zagrebačkog odredišta poklonika art filmova, reklo bi se, donekle je pomoglo usponu Tuškanca, ali zapravo i nije, jer je njegov procvat ipak počeo ranije, a i koncepti programa dosta su im različiti. Europa, koja je i dalje prekrivena građevinskim plahtama i tamo se apsolutno ništa ne radi, crna je mrlja na filmskoj politici gradskog ureda za kulturu i to ništa ne može izbrisati. Ako su već ukinuli Europu, mogli biste bar pomoći Tuškancu, koji se uzdigao vlastitim snagama. Dosad su mu tek nešto uredili predvorje, sve drugo ostvarili su djelatnici Hrvatskog filmskog saveza, koji će se uskoro pobrinuti i za nove stolice u kinodvorani.
Grad Zagreb već je napravio dovoljno zla kad je stražnji dio zgrade iznajmio kafiću “Hemingway”, ne samo da se tamo okuplja potpuno drugačija vrsta publike nego je i urušen strop u upravnim prostorijama HFS-a. Da se u nekom drugom gradu dogodi fenomen Tuškanca, na primjer Rijeci ili Varaždinu, nadležni bi odmah reagirali, i to vrlo pozitivno.
Čini se da u prijestolnici fontana to baš nije lako izvedivo.