Zbunite se kad na odjavnoj špici pročitate da su se sredstva za ovaj film počela prikupljati još 2013. i da je premijeru imao tek prošle godine u siječnju na festivalima u Sundanceu i Rotterdamu.
Zapravo, ništa čudno jer je u pitanju radikalno obiteljski projekt, snimljen u redateljevom rodnom gradu Petropolisu, on i njegova supruga, glavna glumica Karina Teles, napisali su scenarij, njihovo dvoje djece također igraju u filmu, a cjelina je začinjena autobiografskim detaljima koje je teško i nabrajati. Za tako nešto novac se ne nalazi samo tako, pa autorima treba čestitati što su izgurali tako skroman i dopadljiv filmić.
Što se u njemu događa? Ništa posebno, majka četvoro djece nakon dugo vremena uspjela je maturirati, ali umjesto čestitke zgrozila ju je vijest da su joj najstarijeg sina, talentiranog rukometaša, pozvali na angažman u Njemačku, odakle se momak uopće ne namjerava vratiti. Ni ona ni suprug nemaju stalni posao, preživljavaju kako umiju, kuća u kojoj žive samo što se ne raspadne, u nju ulaze kroz prozor ljestvama, jer su prednja vrata blokirana, a još primaju na stan i njezinu sestru i sina, u bijegu od nasilnog muža.
Ipak, film ne odiše dešperacijom nego optimizmom, lani je otvorio Zagreb film festival i bio vrlo dobro primljen. Prvenstveno za poklonike “world cinema”.