Što se dogodi kad se skupina došljaka, njemačkih građevinskih radnika, nađe izolirana nedaleko od malog bugarskog sela, gdje su stigli poslom?
Kakva se vrsta interakcije rađa među strancima koji se u isto vrijeme hrvaju s nepovjerenjem prema onom drugome, ali i ljudskom znatiželjom za susretom. Film suptilno tematizira ksenofobiju i susret, pri tome se poigravajući, kako mu, možda na trenutak i zbunjujući naziv “Western” daje naslutiti, žanrom westerna. “Western” njemačke redateljice Valeske Grisebach na ovogodišnjem je Motovunu osvojio glavnu nagradu, a prošli je vikend prikazan na Zagreb Film Festivalu, zajedno s još dva filma koja su se našla u finalu za nagradu LUX Europskog parlamenta.
“Western” će, skupa s ovogodišnjim dobitnikom LUX nagrade, “Laponskom krvi” švedske redateljice Amande Kernell, te “120 otkucaja u minuti” Robina Campilla, biti preveden na 24 službena jezika Europske unije i prikazivan u kinima 28 članica Unije. Tako će “Western” uskoro u kinima moći gledati i hrvatski gledatelji.
Jezična barijera
Je li redateljica, zajedno sa suradnicima, za snimanja u malom mjestu na bugarsko-grčkoj granici osjećala da na trenutke zrcali situaciju radnika o kojima su snimali film - jer, njemački građevinari u Bugarsku dolaze raditi, izmješteni su, od lokalaca ih dijeli jezična barijera, navike... “Da, na trenutke je to možda izgledalo donekle slično kao i kod građevinaca iz filma. No, za interakciju i komunikaciju treba vremena, a ja sam tamo, prije no što sam počela snimati, provela jako puno vremena; često samo s asistentom i prevoditeljem.
Bilo mi je bitno da sam za tih boravaka na terenu u Bugarskoj mogla razmišljati, previdjeti situacije koje bi se mogle dogoditi za snimanja. Imali smo više razgovora s ljudima iz sela, htjeli smo od njih čuti što bi ih eventualno uznemirilo, jer to je malo mjesto, prazan trg, i sad zamislite kad mi stignemo s autima, opremom, ljudima … pripremili smo bili i njih i nas za taj susret.
Blagoslov seta
Na koncu je ispalo odlično, kad smo stigli s ekipom bugarski seljaci su nam napravili zabavu dobrodošlice, a lokalni je svećenik blagoslovio set s puno rakije. To snimanje filma o strancima u novoj sredini i nama je, tamo također strancima, donijelo vrlo osobne, upečatljive susrete s lokalnim ljudima”, kaže u razgovoru za Jutarnji list redateljica Grisebach. Ime Valeska, što ga se usput dotičemo, dobila je po prabaki, Poljakinji.
Snimati film o susretu s nepoznatima u nepoznatoj zemlji, višestruko joj je, priča, koristilo: “Volim kad na snimanju ne mogu sve planirati, jer kad je sve isplanirano pokušavam napraviti neki kaos. S druge strane, ja sam također i control freak. U Bugarskoj sam si kazala: ‘Hajde, ovo je vrlo pozitivno iskustvo neimanja kontrole, snimaš u zemlji koju ne poznaješ, snimaš na jeziku koji ne poznaješ.’ Nema veze. Jer, tu je interakcija, kontakt. I puno se u tom filmu kaže i bez puno riječi. Bilo je to jako bitno iskustvo.”
Većina glumaca, uključujući i Meinharda Neumanna koji glumi glavnog lika, naturščici su. “Meinharda sam srela na stočnom sajmu u Brandenburgu. Znala sam da želim snimati s njim. Tako je bilo i s drugim glumcima, odmah sam to osjetila. Naravno, slijedio je iza toga još dugi proces upoznavanja.
Bilo je jasno od početka da glumci ne smiju biti profesionalci, meni je interesantno kombinirati fikciju s realnošću, realnost je uvijek partner fikcije. Ne mogu sve izmisliti i režirati. Trebao mi je netko tko je blizu takva iskustva, ljudi koji, možda i nije najbolji izbor riječi, ali imaju neku vrstu nazovimo to karizme.”
Film opisuje tenzije među strancima, ali i približavanje.
Konflikt kao interakcija
“U neku ruku te dvije grupe ljudi su susjedi, nisu toliko udaljeni, s druge strane jako se doimaju udaljeno. Zanimljiva mi je situacija u kojoj ljudi imaju šansu razviti empatiju, a umjesto toga uđu u konflikt. Ima ljudi koji jedino kroz sukob mogu doći u kontakt s onim drugim. Jer, konflikt je vrlo emocionalna interakcija, intenzivna, nikako dosadna, nije formalan, nije pristojan, ide duboko i svašta izvuče i tu se može roditi i razumijevanje, kroz slabosti svoje i drugoga čovjek na koncu osjeti da imate nešto zajedničko.”
Govoreći o rezultatima zadnjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj, i potpori koju je među dijelom građana dobila desničarska AfD, Grisebach kaže: “Mislim da su stvari sad otvorene, na stolu, sve je jasno. Ja sam šokirana, ponekad osjećam i veliku agresiju i na tome moram raditi, jer mislim da je jedini način, ono u što stvarno vjerujem - interakcija, kontakt i s tim ljudima koji razmišljaju drugačije od mene. Razmišljam zašto nemaju empatije za druge ljude. To je zastrašujuće.
Ljudi se sad usuđuju kazati stvari koje su ranije bile tabu. Naravno, nije to samo u Njemačkoj, to danas, nažalost, možete vidjeti gotovo posvuda.”