Petog dana pulskog festivala glavni je natjecateljski program donio povratak jednog vremešnog doajena.
Prvi put nakon 1985. u pulskoj je konkurenciji prikazan jedan film Eduarda Galića televizijskog veterana iz jugoslavenskog razdoblja, nekoć cijenjenog i produktivnog režisera koji je posljednji film za kino snimio 80-ih, a posljednju igranu dramu 2002. Ovdje u Puli Galić se predstavio filmom prema scenariju sina Dominika.
“Dobra stara vremena” iz naslova u filmu nije lako detektirati, no u festivalskom katalogu stoji da se Galićev film zbiva 2002. Film prati skupinu zagrebačkih dvadesetogodišnjaka, propalih studenata i klipana koji ubijaju vrijeme između kafića, trave, nogometa i izlazaka. Među njima se izdvajaju dvojica. Hrvoje (Marko Petrić) je ozbiljniji, diplomirao je i radi u skladištu, a Borna (Karlo Mrkša) je samoživi ženskar otresit prema svima. Obojica, dakako, imaju i erotske interese, jedan prema slavonskoj konobarici, drugi prema studentici glume.
Galićev film, ukratko, pripada u onaj tip generacijskih kronika punih poroka s kakvim je srpska kinematografija 2000-ih nabildala popularnost. Ti filmovi - primjerice, “Munje” i “Kad porastem biću kengur” - uvijek su, međutim, imali jasan žanrovski nacrt omladinske ili muzičke komedije i čvrst zaplet, a usput prodavali i mitologiju mladih urbanih vucibatina. Problem je Galićeva filma što je postavljan i režiran kao komedija, ali nije komedija, nego je drama. Poput komedije, film operira općim mjestima, ima likove koji ponavljaju iste greške i ponašaju se kao idioti, a cijela ikonografija i glumačka impostacija najčešće je komediografski stilizirana.
Filmu, međutim, baš jako nedostaje humora, fali mu čak i zaokružene radnje, a kad na kraju razigra zaplet, on biva sumorno pompozan i odudara od lakog tona dotadašnjeg filma. Dodatni problem filma je i nedostatak osjećaja epohe. Kako nema Facebooka, mobitela ni interneta, vi nekako shvatite da se Galićev film događa “u prošlosti”, no koja je to prošlost, tek donekle slutite ako ste nogometni znalac, kad vidite da golove za Hrvatsku još zabija Bokšić.
U “Dobrim starim vremenima” dobra stara su potpuno neodređena jer scenarij s njima ne učini ništa. Riječ je o prilično sivom i razočaravajućem filmu koji ćemo pamtiti samo po jednom. U njemu prvi put glavnu ulogu igra Marko Petrić, vrlo dobri mladi kazališni glumac s interesantnom filmskom fizionomijom, koji daleko odskače u “kastu” filma.