Premda zasigurno nije remek-djelo, “Jurski park” (1993) Stevena Spielberga spada u filmove koji su bili i ostali međaši epoha. Spielbergov film bio je jedan od prvih velikih filmova koji su koristili tada mlado tehnološko oruđe - CGI. Spielberg to oruđe nije koristio da bi pojačao element fantastike, već upravo suprotno: da bi suspregnuo nevjericu. Učinio je to tako efektno, da je malo tko primjećivao kako se digitalni dinosauri u filmu pojavljuju svega 13 minuta.
Spielbergov film bio je perolak, trivijalan i politički konzervativan - ali nipošto nije bio bedast. Spielberg je, za početak, razumio da se glavna drama filma mora događati likovima, a u toj su drami dinosauri i Isla Nublar samo vanjski, spektakularni katalizator. Nadalje, Spielberg je naučio lekciju grčkih dramatičara i shvaćao da u dobroj drami uzrok katastrofe nisu zli ljudi, nego najumniji i najvrsniji koji stradaju zbog oholosti (hybrisa). Shvaćao je također da dobar SF mora imati i slovo S, to znači mora imati kopču sa znanošću. Također je razumio i to da pravi majstor spektakla čaroliju mora dozirati na kapaljku, kao što dobar mađioničar iz šešira izvadi jednog zeca, a ne njih dvadeset. Zato je i svoju tehnološku “čaroliju” Spielberg dozirao štedljivo i uz maksimalni retorički efekt.
Od izvornog “Jurskog parka” prošlo je četvrt stoljeća. CGi se od čudesne novotarije pretvorio u rutinski alat, a serijal “Jurassic World” dovukao se do petog nastavka koji režira daroviti španjolski žanrovski filmaš J. A. Bayona (“Orfanato”). I premda Bayona jest darovit filmaš, premda u boljim dijelovima filma vidite da je kadar kreirati sugestivnu jezu, “Jurassic World: Fallen Kingdom” je - nažalost - jako osrednji film. Osrednji je upravo zato što njegovi tvorci nisu razumjeli ono što Spielberg 1993. jest.
U “Jurskom svijetu: palom kraljevstvu” problemi - za početak - počinju s glavnim likovima. Ti likovi su nažalost poput avatara iz igrice - čitav film samo trče i pucaju, a njihov život izvan akcijskog zadatka skicozan je i praktički ne postoji. Za razliku od izvornog filma, “Fallen Kingdom” je u znanstvenom smislu besmislen i ridikulozan film koji ne potakne školskog odlikaša da otvori Wikipediju. Dok je u prvotnom Spielbergovom filmu katastrofu prouzročio dični “prometej” koji se drznuo bogovima oteti “vatru” (DNK), u “Palom kraljevstvu” stvari su kudikamo banalnije. Zlikovci u Bayoninom filmu vođeni su banalnom gramzivošću, njihovi su motivi prilično prizemni (dinosauri kao ratno oružje?), a karakterologija se svodi na uvriježene stereotipove o ljigavim biznismenima i ruskim mafijašima.
Sve bi to još nekako bilo podnošljivo da je “Fallen Kingdom” žanrovski efektan - ali nije. Za razliku od Spielberga koji je iluzionistička čudesa brižljivo gradirao, Bayona se (danas jeftinom) divotom CGI-a koristi neštedimice, pa u filmu jedva ima kadra bez desetine sivih gmazova. Umjesto finog balansa stanki i klimaksa, Bayonin film se svodi na monotonu, iznurujuću jurnjavu koja vas prestane intrigirati kad po petnaesti put potplat junaka za dlaku izmakne dinosaurovom zubalu, i kad po deseti put dinosaur u općoj ljudskoj gunguli nepogrešivo pojede - nekog od negativaca.
Nije sve u filmu loše. Ima tu i spektakla, i neloše režiranih fragmenata, i dijelova prožetih finom jezom. Ali, “Jurski svijet” je u osnovi film u kojem sve postane nevažno, i to zato što je sve podjednako važno.