Bosansko-hercegovački film “Žaba” nastao je prema istoimenom kazališnom tekstu zagrebačkog dramskog pisca Dubravka Mihanovića.
Taj tekst napisan je još sredinom prošle dekade, a praizveden 2005. u zagrebačkom Teatru Itd u režiji Franke Perković, sa Sretenom Mokrovićem i Franjom Dijakom u glavnim ulogama. Predstava je imala pristojne kritike, no igrala kratko i tiho zgasnula.
U tom se trenutku činilo se da je priča o “Žabi” - kako to obično bude s hrvatskim dramskim tekstovima - zavazda završena. Nitko, pa vjerojatno ni sam Mihanović, zacijelo nije mislio da će tekst doživjeti drugi i mnogo življi “afterlife”, i to u susjednoj državi.
Jaki glumački sastav
A sa “Žabom” se dogodilo upravo to. Tekst je izveden u sarajevskom Kamernom teatru s najjačom postavom bosanskih glumaca i u režiji Elmira Jukića, inače redatelja sitcoma “Lud, zbunjen, normalan”. Predstava se u BiH pretvorila u enormni hit, izigrana je gotovo sto puta, obišla je na turneji dobar dio bliže i dalje Europe, da bi u konačnici taj kazališni uspjeh ponukao autore da naprave i film.
Isti režiser Jukić i isti glumački sastav koji je igrao u predstavi snimili su i filmsku verziju “Žabe” po scenariju Mihanovića i Pjera Žalice. Taj film u subotu je igrao na zatvaranju ZFF-a, da bi potom odmah krenuo i u distribuciju u nezavisnoj mreži.
Radnja “Žabe” gotovo se u cijelosti odvija u četiri zida jedne (ovdje: sarajevske) brijačke radnje. Vlasnik te radnje je Zeko (Emir Hadžihafizbegović), ratni veteran s jedva potisnutim PTSP-om. Na sivi i otužni bajramski dan, Zeko otvara brijačnicu. U nju uskoro navraća njegov mlađi brat Braco (Aleksandar Seksan), alkos bez posla koji se po sav dan klati po kladionicama, a zbog toga mu se raspada obitelj. Stariji brat patronizira mlađeg, htio bi ga prevesti na pravi put, a ovog - pak - taj docirajući ton nervira.
Osim dvojice braće, u brijačnici je i njihov prijatelj Švaba (Mirsad Tuka), taksist koji pred Zekom ima grižnju savjesti, jer je tijekom rata utekao u Njemačku. Švaba je - ujedno - i jedini koji uspijeva primiriti nepomirljivu braću. A bratsko zabadanje eskalira sve više i više, do trenutka kad stariji brat uzme britvu i položi je mlađem na grkljan, prijeteći da će ga zaklati.
Zrcalo stanja duha
“Žaba” kao tekst - ukratko - u velikoj mjeri zrcali stanje duha Hrvatske oko 2005. Ratni veterani još su funkcionirali kao “role-models” i moralni arbitri, njihova mlađa braća još su bila dovoljno mlada da imaju mladenačke bubice, a društvo je bilo dovoljno optimistično da tekst završi nekom vrstom hepienda.
Nisam siguran da bi ni sam Mihanović danas napisao takvu “Žabu”, no u Bosni i Hercegovini tekst je uspio, što znači da je pogodio senzibilitet zajednice kojoj očito trebaju i “role-models” i dašak optimizma.
Snimljeno kazalište
Režiser Jukić i scenaristi adaptaciji su kazališnog teksta pristupili bez puno rizika, jednostavno i školski. Ponešto su “provjetrili” tekst unoseći uvodni dio izvan brijačnice, te pojačavajući predradnju likova. Kad se radnja premjesti u brijačnicu, najvažniji je redateljski zadatak bio suzbiti dojam kazališne komornosti, što je Jukiću - kao veteranu sitcoma - uspjelo.
Što se glumaca tiče, vidi se da su to ljudi koji su te likove igrali stotinu puta i da su ih sasvim sažvakali. Istodobno, na nekim se mjestima vidi da su glumačku gestu i pristup preselili iz kazališta, pa “Žaba” na mahove ima viškova glumačke ekspresije.
U malom kastu, koji se faktički sastoji od četvero ljudi, daleko najviše i filmskog vremena i pažnje ima Emir Hadžihafizbegović, koji - zanimljivo - igra ulogu uvelike sličnu onoj koju glumi i u pobjedniku ZFF-a, filmu “Muškarci ne plaču” Alena Drljevića. U oba filma, Hadžihafizbegović glumi veterana koji je iz rata izišao ozbiljno traumatiziran, koji se povukao u neku vrstu duhovnosti i svijet rituala, a onda dočeka trenutak kad mora „autati“ svoje frustracije.
Kod “Žabe” se osjeća da je to snimljeno kazalište, što ne mora svatko voljeti. No, ako to i jest snimljeno kazalište, snimljeno je neloše, ima tu i ritma i emocije, a film bi bio i bolji da je režiser glumce naveo da prilagode glumu mediju i malo je priguše.