'LAST AND FIRST MEN'

ZADNJI FILM KULTNOG ISLANDSKOG UMJETNIKA TREBALO BI POGLEDATI Jasenovački cvijet i partizanski spomenici u njemu imaju važnu ulogu

Film je premijerno prikazan na Berlinalu. Spomenici su samo egzotični filmski set, a svaka analogija s raspadom Jugoslavije je izostavljena

Jugoslavenski partizanski spomenici prije desetak su godina postali predmet pomodnog globalnog interesa.

U tom kulturalnom trendu ključni se trenutak dogodio 2013., kad je belgijski fotograf Jan Kampenaers objavio foto-monografiju “Spomenik” s fotografijama (nerijetko razrušenih) partizanskih memorijala. U trenutku kad je brutalistička arhitektura postajala hipsterska moda, Kampenaersova je knjiga doživjela enorman odjek. Recenzije knjige izlazile su u ključnim medijima, a izložba je obišla brojna sveučilišta. Finale globalnog prepoznavanje bila je izložba jugoslavenske arhitekture o MoMA-i čiji su i ti spomenici bili dio.

Titoisti kao marsijanci

Jedan od ljudi kojima je u ruke tada dopala Kampenaersova knjiga bio je i Islanđanin Jóhann Jóhannsson. Jóhannsson je u tom trenutku kad je otkrio knjigu “Spomenik” već bio istaknuti kompozitor minimalističke glazbe. Nekako u to doba, skladat će muziku za dva holivudska filma režisera Denisa Villeneuvea - “Sicario” i “Arrival” - što će ga učiniti kultnim kompozitorom filmske glazbe. Jóhannsson se zainteresirao za partizanske spomenike - no, u njima on nije vidio relikt ideologije, nego filmski set.

Jóhannsson je preminuo 2018. u Berlinu. U trenutku kad je umro, film “The Last and the First Men” s partizanskim memorijalima u “glavnoj ulozi” već je bio kompletno snimljen i dobrim dijelom montiran. Jóhannssonovi su suradnici dvije godine dovršavali njegov projekt. U utorak on je premijerno prikazan u popratnom programu Berlinala.

Kad se Kampenaersova knjiga pojavila 2013. u knjižarama, jedan je od recenzenata u časopisu Wired napisao kako ti spomenici - velebniji i moderniji i od čega uokolo - izgledaju “kao ostaci neke iščezle svemirske civilizacije”. Dok se jugoslavenska publika zabavljala to čitajući i zamišljajući jugoslavenske titoiste kao marsijance, Jóhannsson tu rečenicu nije shvatio metaforički. Shvatio ju je doslovno. Spomenike NOB-a iskoristio je kao dokumentarnu ilustraciju za distopijski SF.

 

Film “Last and First Men” sastoji se od dugih, onirički sporih kadrova koji prikazuju detalje partizanskih spomeničkih kompleksa. Spomenike je snimao poznati danski direktor fotografije Sturla Brandth Grovlen. Snimljeni su crno-bijelim, 16mm filmom s uočljivo krupnim zrnom koje daje dodatni osjećaj da su snimci neki pronađeni relikt. Snimke spomenika prati naracija koju čita slavna škotska glumica Tilda Swinton.

Naratorica pripovijeda posljednje poglavlje romana “Last and First Men” (1930) britanskog međuratnog filozofa i SF pisca Olafa Stapledona. Stapledonov prozni tekst priređen je kao pismo posljednjih ljudi na zemlji vlastitom precima. Naratorica pripovijeda o utopijskoj, uzornoj civilizaciji nadljudi koja je tisućama godina napučivala zemlju.

Bila je to nadmoćna civilizacija kojom su kao mudraci vladali astronomi, a njihov bivak bili astronomski tornjevi. Civilizacija je govor učinila nepotrebnim, jer je bila sposobna za kolektivnu telepatiju, diobu sjećanja i iskustava. Ali, astronomski događaj onkraj ljudskog utjecaja učinio je da se Sunce pomakne iz orbite. Svi planeti počeli su se zagrijavati, počelo je civilizacijsko urušavanje.

Nakon milijuna godina, harmonično društvo je propalo: ljudi gube sposobnost telepatije, vraćaju se “primitivnoj” verbalnoj ekspresiji, građevine se rune. Posljednji od ljudi stoga kao sondu šalju u svemir izvještaj o ljudskoj vrsti. Taj izvještaj završava rečenicom o ljudskoj civilizaciji kao “trenutku između dva bljeska zvijezde”.

Ilustracija rasapa

Naraciju Tilde Swinton prate kadrovi spomenika koji su ex-YU publici dobrim dijelom poznati, no publici u inozemstvu (pa i u Berlinu) oni su začudno egzotični. Gledatelj s ovih prostora lako prepozna Jasenovac, spomenik na Petrovoj Gori, spomenik u slavonskom Podgariću, Partizansko groblje u Mostaru, spomenike na Tjentištu, Kadinjači, Kosmaju, u Mitrovici, u Bubnju kod Niša, Popini kod Aleksandrovca. Jóhannsson i Grovlen nastoje maksimalno vizualno očuditi skulpture. U pravilu počinju od detalja, nerijetko snimljenog iz neobičnih kutova ili iz oštro donjih rakursa, da bi se cjeline spomenika razaznale tek kasnije.

Čak i kad spomenik prikazuju u totalu, autori ga često očuđuju atmosferilijama (magla) ili jako naglašavaju kontekst divlje prirode. Spomenici nisu narativno fiksirani. Jóhannson ih bira po vizualnom dojmu, da ilustriraju emociju. Tako Jasenovac u jednom trenutku predstavlja utopijski astronomski opservatorij, žarište mudrosti. Ekspresivni detalji spomenika na Tjentištu ilustriraju pasuse u kojima Tilda Swinton priča o mladenačkoj radosti utopijskog društva. Petrova gora - oljuštena i devastirana - očekivano ilustrira trenutke rasapa pred kolaps planeta.

Redatelj filma nije dočekao premijeru svog rada, pa ga nije mogao ni tumačiti pred publikom. No, njegovi suradnici – producent Thor Sigurjonsson i snimatelj Grovlen - ustvrdili su kako je Jóhansson bio načitan i zainteresiran čovjek koji je dosta znao o povijesti koju spomenici reflektiraju. Grovlen je rekao kako je Jóhannssonu bila zanimljiva podudarnost između priče o propasti utopije u Stapledonovom romanu, te propasti utopije na prostoru bivše Jugoslavije.

“Marsovski” spomenici za Jóhannssona kao da su pričali priču sličnu Stapledonovoj: bila jednom superiorna civilizacija, no ona se urušila u nemušto, provincijalno barbarstvo. Ali, ako je Jóhannsson - kako vele suradnici - imao na umu tu političku analogiju - ona je iz filma uočljivo odsutna. U samom filmu nikad se ni ne natukne išta o tim čudnovatim objektima koje film snima. Kao da su autori držali da bi bilo kakvo referiranje na konkretni prostor razbijalo SF iluziju.

Na završnoj špici filma (što je sramota) čak nisu ni popisane lokacije i autori spomenika, premda su ti arhitekti i skulptori barem koautori filma. Vaš novinar to je i prigovorio ekipi filma na Q&A sesiji nakon projekcije, a producent Sigurjonsson priznao je da je riječ o propustu koji će – obećao je - ispraviti.

 

Podijeljena publika

Kako god - ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije očito su najmanje podesna publika za Jóhannssonov film. Većini od nas, naime, te apstraktne skulpture nisu samo “svemirski” objekti, lijepi predmeti u kabinetu kurioziteta. Mnogi od njih - poput jasenovačkog cvijeta - na ovom su prostoru ikonički poznati. Većina ih nosi barem dvostruki sloj političkih konotacija: konotacija na događaje koje komemoriraju, i na epohu 60-ih i 70-e kad su nastali. Taj sloj značenja je poput mrene koja smeta da te skulpture gledamo kao futurološke objekte. To se vidjelo i na berlinskoj projekciji na kojoj je dvorana Berliner Festspiele centra bila uočljivo podijeljena u dvije skupine.

Prvu su činili oni koji su bili fascinirani (doista upečatljivim) filmom, a drugu gledatelji podrijetlom s prostora SFRJ koji su autorima prigovarali što su spomenike ispraznili od značenja i pretvorili u formalni kuriozitet. No, kako god, ima nešto impresivno u Jóhannssonovom filmu. On proizvodi nestvarni onirički efekt koji proizlazi jednako iz ljepote tih cementnih grdosija, kao i iz izvanredne kamere i režije, ali i onog što je bio Jóhannssonov forte - glazbe. Jugoslavenska spomenička plastika dobila je ovim filmom osebujnu posvetu.

Döblinov Franz Biberkopf postao migrant i diler

U glavnom programu Berlinala u srijedu je prikazan najiščekivaniji film u čitavom programu. To je “Berlin Alexanderplatz” njemačkog režisera Burhana Qurbanija.

 

“Berlin Alexanderplatz” adaptacija je istoimenog slavnog romana Alfreda Döblina iz 1929., romana koji je ekranizirao 80-ih Fassbinder u slavnoj TV seriji. U te je cipele zbilja teško bilo ući, pa se Qurbani odlučio na potpuno novi pristup. Izbacio je iz književnog predloška bagažu weimarske epohe i napravio film koji se događa u suvremenosti. Njegov junak Francis/Franz je ilegalni migrant iz Gvineje Bisau koji, da bi preživio, počne dilati za gangsterskog bosa Reinholda.

Qurbani se uvelike drži Döblinove fabule, no njegov radnički polusvijet Weimara mijenja današnjim razizemljem (i)legalne imigracije, prostitucije i droge. A ako je Qurbani iz filma i izbacio “Babylon Berlin” epohu, nije “Babylon Berlin” fascinaciju. I njegov film je raskošna posveta libertinskom svijetu klubova, tuluma, ćudorednih “zastranjenja” i slatkog razvrata.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo