U Zagrebu, sedamdesetih godina, koliko se sjećam, bila su dva vrlo važna caffea u kojima su se okupljale grupe istomišljenika iz zajedničkih fahova ili zanimanja.
Jasno, uz čuvenu Špicu, gdje su se okupljali nogometni navijači. Jedan od njih, zvan “Junferica“, nalazio se u Nikolićevoj ulici i u njega su zalazili glazbenici Matt Collins, Đimi Stanić, Vanja Lisak, Miroslav Sedak Benčić, Laci Fidry, Nikola Pinki Dmitrović i ostali. Drugi kultni caffe nalazio se na glavnom trgu, zvanom Trg Republike, gdje je dominirao novosagrađeni neboder. Taj se zvao “Mocca“ ili Moka. Malen, uzak i knap, ali s izvrsnim pogledom na prolaznike, a služio je i zato da budeš viđen. O toj Moki Hrvoje Hegedušić skladao je poznatu šansonu “Dečki iz kafića“.
Osnivač galerije
Dvije ulice od nebodera nalazi se Margaretska, koja kratkoćom dopire do Cvjetnog trga, tada zvanog originalnim i rijetkim nazivom Trg bratstva i jedinstva. U toj ulici, uz trgovinu cipela Peko, nalazio se frizerski salon koji je grupa slikara entuzijasta Željko Senečić, Ljubo Škrnjug, Vasilije Jordan i Francina Dolenec preoblikovala i osnovala Galeriju Josip Račić. U to vrijeme nisu postojale privatne galerije, knjižare ili knjižni antikvarijati. I gotovo konspirativno i sramežljivo, počelo se organizirati slikarske izložbe u radionicama i obrtničkim radnjama za okvire slika, prvo u salonu Schira u Preradovićevoj ulici i poslije u radionici GIBU u Dežmanovom prolazu, koja se tek kasnije smjela prozvati galerijom Buljat.
Pa i našim entuzijastima Senečiću i drugima nije baš išlo lahko napraviti galeriju uz masu potrebitih dozvola od CKSKH, SSRNH sve do SUBNOR-a, stoga je nositelj projekta bila agencija Arto, poznata po Smotri folklora, a ne sami umjetnici. Sretnom okolnosti, dogradonačelnik Zagreba postao je slikar Boris Dogan koji je nekako uspio politički pokriti potrebu za novom galerijom koja bi mogla možda konkurirati galeriji Forum, kojom je drmao nešto kao “capo de tutti capi“, moćni Edo Murtić. I krenula je izlagačka revija u toj novoj galeriji. Početak je bio sjajan jer je galeriju vodila Mirjana, supruga vrlo spretnog Branka Lustiga koji je započeo s organiziranjem novogodišnjih aukcija slika u novo uređenoj poslovnici PBZ banke na Cvjetnom trgu.
Radio sam preko puta galerije u Vjesnikovoj agenciji za marketing pa sam ubrzo i ja postao članom galerije Josip Račić. Tada sam prvi put vidio i poslije upoznao Željka Senečića. Sjećam ga se kada je došao na moju izložbu u galeriju Josip Račić s cigarom u ustima i rukama u džepovima. Bio je stariji i utjecajni član galerije, a meni mlađahnom je to bila tek treća izložba. Koliko koštaju vaše slike, upita on. Kažem ja cijene, koje su bile visoke, a on primijeti: “Masni slikar - masne cijene“. Prošlo je desetak dana i dođe on opet pa upita s visoka - jeste kaj prodali? Sve, odgovorim ja, a on se mirno okrene i ode s cigarom u ustima i rukama u džepovima.
Sa sinom Davorom pedesetih godina
Dečki iz Matoša
Došlo je vrijeme “Yniverzijade“, da, točno tako se pisala Univerzijada, jer je tadašnja ali i sadašnja paranoja od slova U bila u punom pogonu. U galeriji sam izložio birane radove s motivima Zagreba koji su se Željku jako svidjeli i tako kroz izvjesno vrijeme smo se sprijateljili i počeli družiti. Došle su devedesete, a na bivšem Trgu Republike, preimenovanom u Trg bana Josipa Jelačića, između Moke i vrha nebodera na prvom katu, uređen je sjajan caffe Matoš. Ovdje se nastavilo okupljanje filmaša, za čuvenim “Vladekovim stolom“ koji je djelovao u kavani Corso, koje je započeto s Vladekom Vukovićem, duhovitim i sjajnim kozerom te filmskim kritičarom. Vladek je preminuo 1991, kavana Corso također, pa su se Branko Ivanda, Krsto Papić, Ivo Brešan, Ljubo Šikić, Željko Senečić i pisac Zvonimir Milčec opet okupili na nedjeljna prijepodnevna druženja. Njima sam se priključio i ja. Senečić je pušio cigare pa sam mu ih znao donijeti iz New Yorka gdje sam svake godine sudjelovao na aukcijama u zrakoplovu, zvanim i poznatim kao “Galerija nad Atlantikom”, koje je i dalje organizirao Branko Lustig.
Osim cigara, druga strast su mu bili i šeširi. I to slamnati panama te naravno bijeli. I meni ih je nekoliko poklonio. Jednom smo pošli u Graz na tri dana gdje mu je organizirana izložba. Vozio je Alfa Romeo Giuliu, brzi auto koji je još k tome tjerao do daske. Prvo smo smazali one viršle na glavnom trgu i pokupovali dragocjene boje u izvrsno opremljenoj prodavaonici pa krenuli u galeriju. Kada smo stigli, utvrdili smo da mu je polovica slika slomljena. On je naime slikao na staklu. Što sada, zabrinem se ja, a on hladno kaže - ništa zato. Ujutro je rano ustao, kupio nova stakla istih dimenzija, boje, kistove i prijepodne dopunio slike. Završilo je otvaranje i mi se vratili u Zagreb. Poslije izložbe se sretnemo pa ga upitam sada ja:.. jesi kaj prodal? Sve, odgovori mirno s cigarom u ustima i rukama u džepu. A meni drago!
Važna poznanstva
Senečića smo zvali Miško, volio je, osim cigara i šešira, i žene, ali i one njega. Sjedili smo u Matošu kada se stolu prikrala njegova tadašnja družica u vezi koja je pucala po šavovima, jer je ljubovao s mlađom glumicom, kad bijesno kao neka harpija prosikta da to ne može više podnašati. Miško mirno i bez odgovora, gledajući kroz nju, otpuhne iz cigare nekoliko savršenih kolutova dima pa harpija odleprša na metli kroz otvoreni prozor. No, bilo kako ili nekako bilo, dođe mi jednom na kavu s povelikom šljivom na oku. Vjerojatno bi odgovorio da se poskliznuo na sapun, da sam ga pitao, ali nisam pitao je li bila rajngla, tegla ili tava po srijedi, već sam mu ponudio moj atelje da se skrasi, pošto je morao uteći od bijesne harpije te unajmiti malu i tijesnu, a skupu sobicu u Marinkovićevoj ulici.
Koliko me tražiš za otkup, upita, jer sam mu ponudio smještaj na neodređeno vrijeme, dakle za stalno. Ništa, odgovorim mirno bez cigare, jer ne pušim i bez ruke u džepovima. To mi nije nikada zaboravio. Snimao je film o Josipu Račiću pa mi je ponudio da odigram onu malu mrljicu ribara na akvarelu Pont Neuf, kako se i zvao film. Miško se družio s mnogim ljudima i velikanima iz filmskog svijeta, od Kirka Douglasa do Fellinija i rado je spominjao da je upoznao i družio se s dva genija - Orsonom Wellesom i Miljenkom Stančićem. Poslije je dodao i trećega - Miroslava Krležu. Kako mi je ovih dana kazala njegova udovica, nije Miško otišao jer je ostao u nama. Upravo tako, koliko bude nas koji smo bili s njegovim prisustvom obdareni, toliko će i on živjeti.
Na snimanju film 'Put u raj' s Miroslavom Krležom i Mariom Fanellijem
Uobličio je ključna mjesta za razumijevanje Zagreba
Kada o dragim znancima počnu dolaziti vijesti iz zajedničkog, rodnog grada, onda je to loš znak. Prvo dobre vijesti. Da se maestro Senečić opet oženio. Novinar se prisjetio sjedeljke s velikim scenografom, slikarom, režiserom i piscem u kafiću Kolding u Berislavićevoj – tamo je Senečić rado davao intervjue, bio je to njegov “intimni” prostor.
“Znate, važno je oženiti lijepu ženu“, povjerio mu je, tada, Željko Senečić. Lijepa žena u njegovu svjetonazoru odgovarala je lijepoj slici, knjizi ili filmu, postajala je dijelom umijeća življenja. Ali, o kojoj je ženi riječ, o tome je majstor šutio, baš kao svaki gentleman.
No, poslije dobrih vijesti počele su stizati loše: da se umjetnik bori protiv teške bolesti. Sve do one kobne i već poznate, da je otišao u onostranost.
Iz Senečićevih posljednjih intervjua zrači razočaranost suvremenom umjetničkom situacijom. I ne samo njom. Uostalom, na TV-u je objavljena Senečićeva izjava da se bavio slikarskom figuracijom dok je sredina uživala u apstrakciji, pa se zapravo nije ni zagledala u njegova djela. Senečićev osjećaj zapravo je krležijanski, odgovarao je onom piščevom osjećaju da ga nitko ne čita. Nimalo slučajno, Senečić je dokumentarac o Krleži, prema scenariju Tomislava Sabljaka, radio upravo u zrelim godinama.
Sada već prije šest-sedam godina susreo sam “Seneku“ prvi put. Njegov nadimak stavljam pod navodnike, jer pripada samo njegovu intimnom krugu, odnosno bivšoj supruzi Mani Gotovac i njenom meta-fakcijskom Seneki, poznatom iz njenih memoarskih djela. Senečićevo je ime bilo povezano s gotovo svakim značajnim hrvatskim i mnogim globalnim filmovima. Senečić je, jednostavno, filmski klasik: scenografski je uobličio ključna mjesta za razumijevanje Zagreba. Primjerice, Gornji grad, u Golikovu filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. Nije ni trebao zboriti o tome da je u Oscaru za strani film, koji je dobio Schloendorff za ekranizaciju Grassova “Limenog bubnja”, važna njegova scenografska – ruka.
Unuk zagrebačkog bravara jednim je udarcem “skinuo” dva velika kompleksa hrvatske i bivše jugoslavenske kulture: Oscara i Nobela. Napravio je više od 400 filmskih, kazališnih i tv scenografija. A tada se ovaj posao, posebice na koprodukcijama sa strancima, izuzetno plaćao, pa je njegova crvena Alfa, kupljena 1970., bila simbol novog pogleda na film i na umjetnost uopće. Kao i na sam socijalizam.
Samo filmski dio njegova raznorodnog umjetničkog opusa bio bi dovoljan za prosječan životopis. No, treba mu pribrojiti slikarski, spisateljski i redateljski. Prije samo nekoliko godina Senečić je objavio “prešućeni” roman “Britanac” . Riječ je, dakako, o još jednom simboličkom mjestu grada Zagreba, u istom onom smislu u kome je to i naslov Senečićeva redateljskog filma o slikarskom Parizu (Pont-Neuf). Prije priče o spomenutom gradskom trgu, objavio je prozne knjige: “Dno“ (AGM) i roman “Mili moji!” u vlastitoj nakladi. Rijetki a vjerni čitatelji tvrde da su Senekina književna djela epitafi snovima o samostalnosti s početka 90-ih, snovima o boljem sutra. (Željko Ivanjek)