Pobjednički film ZagrebDoxa u međunarodnoj konkurenciji i dobitnik nagrade Zlatni pečat je gruzijsko-njemačka koprodukcija “Zasljepljujuća svjetlost sutona”, koja je obišla brojne svjetske festivale, ali ovo joj je prvo tako veliko priznanje.
Držeći se pravila da se naličje nekog tranzicijskog društva puno bolje oslikava u provinciji nego u velikim gradovima, redateljica Salomé Jashi - to joj je prvi dugi film - usmjerila se na gruzijski gradić i s humornom distancom (tek tu i tamo nešto oporije) secirala njegove osobitosti i rituale, izbore za miss, crkvena opijela, vjenčanja, traženja boljih komunalnih uvjeta i zaposlenja, političke malverzacije, a vodič kroz sve to je mala ekipa lokalne tv stanice. Ništa što već nismo vidjeli, na ZagrebDoxu je bilo i boljih filmova, ali dobro režirano i snimljeno te prilično zabavno.
Priznanja Poljacima
Posebna priznanja dobila su dva poljska filma, što nije čudno jer je službeni program bio krcat ostvarenjima te kinematografije. “21 x New York” Piotra Stasika je svakako intrigantniji od glavnog laureata, redatelj se utaborio u njujorškom metrou i tamo odabrao 21 sugovornika, koje je poslije pratio i na drugim lokacijama, njihove ispovijedi nisu sinkrone sa slikom, kao da su dodatak razigranoj tonskoj podlozi, podjednako važnoj kao i vizualni prosede. Teško je uopće razabrati da je tako nešto napravio Poljak, međutim, New York je kozmopolitski grad kojemu pogled izvana treba više od pogleda iznutra.
Nagrađena je i “Pričest” debitantice Anne Zamecke, film koji je otvorio festival i koji se striktno držao pravila klasičnog dokumentarca. Mnogi drugi su to izbjegavali, pa valjda zato nisu ni nagrađeni, na primjer, sjajan poljski film “Sve neprospavane noći” Michala Marczaka, inače nagrađen za režiju u Sundanceu, u konkurenciji svjetskog dokumentarca. Njegovi protagonisti su dvojica studenata koji ne razlikuju noć od dana, odlaze sa zabave na zabavu, mijenjaju cure, ali se ne bi moglo reći da žive besciljno. Jako često imate dojam da redatelj sa svojim protagonistima radio kao s neprofesionalnim glumcima, utjecaj novog vala (i to ne samo francuskog) je više nego zamjetan, a da Polanski i Skolimowski danas započinju karijere, vjerojatno bi napravili nešto ovakvo.
Hibrid je i “Ti nemaš pojma koliko te volim”, novi film Pawela Lozinskog, sina velikog poljskog dokumenarista Marcela Lozinskog, isprva to gledate kao snimku terapeutske seanse na kojoj majka i kći izglađuju odnose pod nadzorom psihijatra, no na odjavnoj špici čeka vas ne malo iznenađenje. Elemente igranog imali su i mnogi drugi “dokumentarci”, danas je to već uobičajena praksa kojom su se mogli pohvaliti i neki raniji pobjednici ZagrebDoxa. S novim, puno lakšim načinima snimanja dokumentarac je na raskrižju i sada upravo prisustvujemo njegovoj preobrazbi.
Vinjeta o izbjeglicama
Prema predviđanjima, Zlatni pečat u regionalnoj konkurenciji dobio je “Dubina dva” Ognjena Glavonića, koji se također poigravao pravilima dokumentarca, jer je redatelj iskopao skoro deset godina stara svjedočenja o ratnim zločinima i stavio ih u primjereni kontekst. Da se film natjecao u međunarodnoj konkurenciji, vjerojatno bi i tamo pobijedio. Posebna priznanja dobili su austrijski “#njihovemačketakođer” Lisbeth Kovacic i bugarski “Seljani” Tzvetana Dragneva. Prvi je simpatična vinjeta o sirijskim izbjeglicama izvedena uz pomoć mobitela i animacije, dok je drugi punokrvni dokumentarac, izvrsno snimljen, o ljudima koji žive u najnerazvijenijoj regiji Europske unije: reklo bi se da vas čeka poniranje u depresiju, no redatelj u selu od 200 stanovnika bira samo osobenjake, koje uopće ne smeta u kakvoj su zabiti. Šteta, bez priznanja je ostao odlični “Buffet Željezara” našeg Gorana Devića, no bit će još festivala na kojima će pokazati koliko vrijedi.