Mora da su se vremena jako promijenila kad je “Oslobođenje Skoplja”, filmska adaptacija čuvene drame Dušana Jovanovića, u režiji Rade Šerbedžije i njegova sina Danila, pobudila tako slabo zanimanje zagrebačke publike: u maloj dvorani Müller (nema ni 40 mjesta) u kinu Europa sve je rjeđe na repertoaru, jer na nju nema odaziva.
Je li problem u samom filmu ili u nečem drugom? I jedno i drugo. Jovanović je napisao komad na prijelazu 1976. na 1977., odmah je bio ocijenjen kao “vruć kesten”, jer su ga odbila kazališta u Skoplju, Beogradu i Ljubljani, navodno zato što se bavi neprimjereno razdobljem “narodnooslobodilačkog rata”, ali ga je snalažljivi Ljubiša Ristić postavio u ljeto 1978. u Zagrebu u produkciji vlastite radne zajednice i uz veliku pomoć tadašnjeg Centra za kulturnu djelatnost (Cekade).
Moderni teatar
Svi su bili pomalo osupnuti predstavom u kojoj se na sceni pojavljuje pravi konj, uz profesionalne nastupaju i neprofesionalni glumci, a prave pozornice zapravo ni nema. Mediji su bili zatečeni, bilo je to nakon Karađorđeva koje je steriliziralo kulturna zbivanja i dokinulo nekadašnje slobode, Ristić i Jovanović vratili su sve to natrag, ali nešto opreznije nego u zlatnom razdoblju “crnog vala”. Kada je u proljeće 1979. predstava dobila sve najvažnije nagrade na Sterijinom pozorju, eminentnoj smotri jugoslavenskih kazališta, “Oslobođenje Skopja” postalo je pojam modernog teatra čak i za establishment, koji nije imao pojma da je u susjedstvu stasalo nešto puno radikalnije, a zvalo se Kugla glumište.
Uloga za vječnost
Ristić je neko vrijeme radio u Zagrebu što je htio, legalizirao je svoju kazališnu grupu koja se sada zvala KPGT (kratica od igre riječi istog značenja - kazalište, pozorište, gledališće, teatar), dobio je i stalan prostor u nekadašnjem kinu “Moše Pijade” (danas pripada Pučkom otvorenom učilištu u Vukovarskoj) te napravio puno provokativniju predstavu “Karamazovi” (Goli otok i sl.), opet po Jovanovićevu predlošku. “Oslobođenje Skopja” je u međuvremenu krenulo na turneju po svijetu, sjajno je prošlo u Australiji, u Americi je izazvalo zanimanje ali se financijski jedva pokrilo, međutim, kada je dobilo specijalno priznanje na proglašenju nagrada Obie najboljim off-broadwayskim predstavama, čitav je pothvat dobio poseban smisao.
Predstavu je prvi pokušao pretvoriti u film legendarni Živojin Pavlović u drugoj polovici 80-ih, nije uspio, nije više bio u top formi, a i shvatio je da je pisanje romana puno zahvalnije od režiranja, tako da su tek otac i sin Šerbedžija ostvarili ono što je redatelj “Buđenja pacova” i “Zasede” propustio. Radetu je posebno bilo stalo do filma, uloga u predstavi - makedonskog komunista koga bugarska policija tako prebije da se mora ponovno učiti govoriti - jedna mu je od najvažnijih u karijeri i htio ju je sačuvati za vječnost (istina, nešto takvo je već postojalo, tv adaptaciju predstave sa australske turneje možete pronaći na YouTubeu).
Originalni tekst
Scenarij Jovanovića i Šerbedžije ima nekoliko problema. Kada nekad provokativnu predstavu svedete na klasičnu naraciju, oduzmete joj Ristićevu energiju i razbarušenost, dobijete efekt “dejà vu”. Sve smo to već vidjeli, dječake koji odrastaju u burnim vremenima eksploatirao je Emir Kusturica u “Ocu na službenom putu”, Miša Radivojević opisao je kako mu je nacistički okupator postao zamjenski otac u autobiografski zadojenom filmu “Kako su me ukrali Nemci”, a provociranje komunizma igrom riječi postalo je besmisleno otkad je potonji propao. Ostalo je tek malo prostora za Radetovu glumačku paradu s veterankom Ratkom Radmanović i to je otprilike sve. Ne čudi što tako nešto nikoga ne zanima, osim eventualno međunarodnih festivala B i C kategorije.
Što je trebalo napraviti? Najprije još jednom pročitati originalni Jovanovićev tekst koji je Ristić u svojoj predstavi dosta izmijenio pa i prigušio. Ima tu svega, i poganskih rituala, i razaranja ideologije, drastičnog seksa i nasilja, i danas je to poticajan predložak, ne bih rekao za film, ali za osebujni teatar u svakom slučaju.