'CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI'

FOTO: Politička, društvena i kulturna elita na praizvedbi najiščekivanije predstave godine

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 30.12.2017. u 23:00

  • CROPIX

    S lijeva na desno: Miki Manojlović, Jadranka Sloković i Čedo Prodanović, Zlatko Hasanbegović

     

    Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu kalendarsku je godinu zaključilo u subotu praizvedbom predstave "Ciganin, ali najljepši" po istoimenu romanu Kristiana Novaka, napetom psihološkom trileru nastalom na spoju ljubavne drame i krimića koji je u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Ivice Buljana zaživio na pozornici središnjeg nacionalnog teatra kao bespoštedna kritika suvremenoga svijeta u predstavi koja će se zasigurno pokazati kao još jedan veliki kazališni hit.

    To je prepoznala i HNK-ova premijerna publika, koja je glumački i autorski tim gotovo troipolsatne predstave ispratila s oduševljenim aplauzom i ovacijama, a najveći pljesak dobio je autor romana Kristian Novak.

    Novakov nagrađivani roman iz 2016. podijeljen je na četiri priče, koje nevidljivim sugovornicima pričaju, redom, četrdesetogodišnja Milena, koja se nakon potpunog životnog brodoloma vraća u rodno međimursko selo Sabolščak gdje se brine o svojeglavu djedu; Rom Sandokan zvan Sandi iz obližnjeg romskog naselja Bukova Dola; Kurd Nusat na imigrantskom putu iz Mosula prema obećanoj Europi te policajac Plančić, zadužen za odnose s javnošću zagrebačke policije.

     

    Osnovna je potka priče neriješeni kriminalistički slučaj – u šumi nedaleko Sabolščaka dogodilo se dvostruko ubojstvo. Lokalna policija traži pomoć od središnjice u Zagrebu i tu na scenu stupaju Plančić (Luka Dragić) i inspektor Bule (Krešimir Mikić).

    'Policajac koji to nije', vječno zabrinut za imidž policije, Plančić je utjelovljenje modernoga PR-a, kojemu je jedino bitno držati društvene mreže pod kontrolom. Kao kontrapunkt njegovoj operativnosti na društvenoj razini, Bule je razočarani policijski operativac poljuljanih uvjerenja, koji se više nema snage boriti s vjetrenjačama jačih od sebe u korumpiranom sustavu.

    Središnja pripovjedna linija kako knjige tako i predstave strastvena je i duboko emotivna ljubavna veza koja se razvija između dvoje društvenih marginalaca, posrnule Milene (Nina Violić) i neželjenog društvenog elementa Sandija (Filip Vidović), koja uzburka nikada pomirene duhove mržnje između lokalnog 'hrvatskog' stanovništva i omraženih Roma.

    Istodobno, pratimo priču Kurda Nuzata (Dušan Bućan) koji u bijegu od ratnih zbivanja u Mosulu odluči krenuti izbjegličkom rutom prema Francuskoj, te tamo pokušati pronaći bolji život za sebe i svoju obitelj. Njegovo se putovanje ubrzo pretvara u bespoštednu borbu za opstanak u svijetu u kojemu je čovjek čovjeku vuk.

    Noirovski obojena potraga za boljim životom

    Problem kompleksnih odvojenih narativa koji tematski nadilaze uski prostor lokalnog Buljan je riješio stapanjem i preklapanjem scena unutar iste scenografije – protagonisti jedne priče izlaze dok drugi ulaze, ili se istodobno nalaze na sceni, pri čemu je fokus na radnji koja je u tijeku, dok je ostatak zbivanja pomalo zamračen.

    Scenografija Aleksandra Denića trošna je imitacija provincijskih kuća sklepanih od onoga što se našlo pri ruci, kojoj improvizirana neonska reklama i svjetlo (Sonda 4) daje hitchcockovski noirovsku atmosferu.

    Novakovi su likovi složeni – svaka priča vrvi slojevima emotivnih i psiholoških previranja; njegove protagoniste pokreću duboke unutarnje motivacije uglavnom povezane s vanjskim – društvenim, geopolitičkim i kulturološkim okolnostima.

    Pitanje identiteta dijelom se oslanja i na jezik – u romanu, književni jezik introspektivnih promišljanja smjenjuje se s međimurskim narječjem dijaloga. U predstavi, taj se prijelaz očituje prelaskom iz jednoga u drugi način govora unutar praktički iste scene.  Glumci su, uz pomoć lektorice Ines Carović, dobro dijalekt svladali, pa ga svlače i navlače kao rukavicu – čak se čine slabijima oni dijelovi koji se odvijaju na književnom hrvatskom.

    Još jedan prepoznatljiv element Novakova pisanja je postojanje mitološke okosnice – u ovom slučaju povezane s duhovima romskoga naselja Bukova Dola, u predstavi donekle zastupljenoj kroz video efekte (Toni Soprano) ponavljajućeg motiva niti. Naime, kako priča odmiče, postupno postaje jasno da je treća žrtva šumskoga napada Sandi, koji je u bolnici i visi o tankoj niti između života i smrti, odakle ulazi u snove Mileninu neprilagođenu djedu Japici (Franjo Kuhar).

    Pokazuje se da je prvi dio predstave zapravo retrospekcija, dok se u drugome dijelu naglo vraćamo u sadašnjost: Sandi je tu vidljiv samo publici i tu se polako počinje rasvjetljavati njegova tragična priča o odrastanju u surovome romskome svijetu.

    U tome se dijelu kao karikirani likovi pojavljuju Sandijeva majka Albina (Alma Prica) i njezin muž Đani (Livio Badurina).

    Neugodna anamneza društva

    Veliki glumački ansambl koji broji tridesetero glumaca čine još Siniša Popović, Goran Grgić, Bojan Navojec, Ivan Glowatzky, Barbara Vicković, Ana Begić, Ksenija Marinković, Nikša Kušelj, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević, Jelena Perčin, Kristijan Potočki, Dora Lipovčan, Alen Šalinović, Luca Anić, Damir Markovina, Silvio Vovk, Slavko Juraga, Ivan Jončić, Zijad Gračić, Tin Rožman, Ugo Korani, Josip Brakus i Ivan Colarić.

    U bespoštednoj utrci s predrasudama i mržnjom prema svemu što je drugo i drugačije, u kontekstu korumpirane hrvatske zbilje gdje caruje sprega kriminala i policije, ljubavna priča Milene i Sandija nema nikakve šanse: povijesne, kulturne, društvene i ine zadanosti nije moguće promijeniti; Hrvati i Romi neće iznenada početi živjeti u ljubavi i slozi, pravde nema, jači pobjeđuje.

    "Preživjeli smo – za mene je to pobjeda", kaže Nuzatu njegov iranski kompanjon u bijegu prema boljem životu. "Nismo ostali ljudi – za mene je to poraz", odgovara Nuzat, u središnjoj poruci predstave koja dinamičnom radnjom, glumački razrađenim likovima i intenzivnom dramskom suigrom koja završava u dramatičnom raspletu policijske istrage obećava još jedan pravi kazališni hit.

    Izdvajamo