Mnogi od nas barem su se jednom u životu pošteno pustili s lanca, opustili i napunili organizam do vrha alkoholom i kojekakvim drugim supstancama, zaružili do kasno u noć, a potom se probudili prožvakani i ispljunuti, bez sjećanja na većinu stvari koje smo radili noć prije. Ako i nismo, barem smo se jednom pitali kako je to.
No, što se dogodi kad zaboravimo ama baš sve? Što kada lice u ogledalu pripada potpunom strancu. Imena ulica i gradova ne znače nam ništa, svijet oko nas potpuna je nepoznanica, kada je sama stvarnost dovedena u pitanje?
Tako, otprilike, počinje Disco Elysium, neobična igra neobičnog imena koja ne skriva svoje intelektualne pretenzije. Disco Elysium igra je igranja uloga, “role-playing game”, žanr koji se obično povezuje uz mačeve, magiju i zmajeve, no u ovom slučaju povezan je uz strah, prijezir, autodestrukciju i zloporabu opojnih supstanci.
Glavni se lik budi u umazanom donjem rublju u devastiranoj hotelskoj sobi, s uništenim krevetom, razvaljenom kupaonicom i rupom u prozoru u obliku cipele. Psihodelična kravata njiše se s upaljenog stropnog ventilatora, odjeća mu je razbacana po podu među brojnim praznim bocama. Ubrzo doznaje da je tri dana proveo uništen od alkohola i tko zna čega još.
Doznaje i da je detektiv, poslan da riješi slučaj čovjeka obješenog iza hotela, no tijekom svojeg trodnevnog ludovanja izgubio je svoje dokumente, svoju značku, svoj pištolj, i bilo kakav pojam o sebi i svijetu koji ga okružuje.
Pred njime su tri neobične istrage, najvažnije u njegovoj karijeri - tko je i zašto linčovao žrtvu koja visi s drveta, tko je zapravo on sam, te koja je priroda stvarnosti? Usput će pokušati otkriti i koje je društveno uređenje najbolje prilagođeno prirodi čovjeka te koji je smisao života, ako ga uopće ima.
Računalne igre kao medij postoje nešto više od 40 godina. Od svojih skromnih početaka potiho su prerasle u najveću svjetsku industriju zabave, veću i bogatiju od Hollywooda. No, još nisu probile granicu iza koje ih je društvo spremno prihvatiti i kao umjetnost. Najbliže priznanju došle su kada je njujorški Muzej moderne umjetnosti MoMA prije sedam godina uvrstio videoigre u svoju stalnu postavu. Radilo se o odluci koju su brojni kritičari umjetnosti doživjeli kao spornu.
Sličnu su borbu za priznanje prošli i drugi, stariji i moderni mediji. Danas više nitko ne dovodi u pitanje da filmovi mogu biti umjetnička djela, iako ih se većina radi za čistu zabavu. Isto tako, i stripovi su većinom izgubili svoju stigmu “zabave za djecu”.
Izazov za umjetnike oduvijek je bio pronaći novi način kako iskoristiti medij koji im se nudi. U usporedbi s knjigama, filmovi imaju i prednosti i mane - u film stane znatno manje dijaloga, opise moraju zamijeniti vizuali, a prenošenje internog stanja likova ovisi o glumačkoj vještini i kvalitetnom kadriranju.
Videoigre, kao medij, nude stvaranje potpuno novog intimnog odnosa s likovima i s pričom. Iako igru možda igraju milijuni, svaka je priča osobna, svatko ima različito iskustvo i različiti doživljaj.
Disco Elysium maksimalno iskorištava taj potencijal videoigara i pušta igrača da postane ono što želi. Suočava ga s prošlošću od koje ne može pobjeći, koja predstavlja ono najgore u svakome od nas, no potom mu daje slobodnu volju da odabere svoju budućnost i na svoj način ostavi traga u svijetu koji ga okružuje.
U svojoj osnovnoj formi, Disco Elysium zapravo je interaktivni roman, površno nalik pričama s više završetaka, no u praksi stvara tako složenu mrežu kroz odluke koje igrač donosi, kroz razgovore koje vodi, pa čak i kroz neuspjehe koje doživljava, da je nemoguće da dva različita čovjeka odigraju na isti način i dobiju istu priču.
Takve su igre rijetkost. Zahtijevaju nevjerojatan trud i maštovitost te ovise o izuzetno kvalitetno pisanoj prozi. Zadnji se put ta kombinacija faktora poklopila prije više od dvadeset godina.
Tada, u prosincu 1999., izašao je Planescape: Torment. Igra nije bila megahit, većini je igrača prošla ispod radara, a komercijalno je podbacila. No, njena je priča osvojila kritičare, a krug obožavatelja počeo je polagano rasti tijekom godina.
Glavni pisac Planescapea, Chris Avellone, u međuvremenu je postao megazvijezda, rijedak slučaj u svijetu računalnih igara da ime pisca može osigurati velik interes publike. I ta je igra počinjala s likom koji je zaboravio sve, našao se u stranom svijetu, i potom zaputio ponovno upoznati sebe. Avellone je igrače proveo kroz teške moralne dileme, naveo ih da se ozbiljno zapitaju što je dobro, a što zlo, i može li svijet uopće biti tako jednostavan, a potom šokirao serijom neočekivanih otkrića o prošlosti glavnog lika, na kojima bi mu i Hitchcock pozavidio.
Brojne su igre pokušale imitirati Planescape, ponoviti dubinu njegove priče ili barem kvalitetu proze. Koliko se 1999. Planescape činio kao igra koja je natuknula novi smjer, do 2019. postalo je očito da još nitko, unatoč trudu i brojnim pokušajima, nije uspio ponoviti njenu dubinu, opsežnost i kvalitetu sporednih likova. Niti jedna igra od tada nije bila sposobna postavljati tako teška pitanja i ostaviti dovoljno prostora za činjenicu da će za različite ljude postojati različiti točni odgovori. A onda se pojavio Disco Elysium.
Za razliku od Planescapea, kojemu je trebalo vremena da postane kultni hit, Elysium je među kritikom smjesta dočekan s oduševljenjem. Časopis PC Gamer proglasio ga je igrom godine, osvojio je najviše nagrada na igračkom “Oskaru”, Game Awards showu u Los Angelesu. Nagrađen je za priču, za najbolju igru neovisnog studija, za najveće osvježenje i za najbolju role playing igru.
Iza Elysiuma stoji jedan čovjek - estonski glazbenik, književnik i scenarist, a od sada i dizajner videoigara Robert Kurvitz. Veliki zaljubljenik u povijest, Kurvitz je igru smjestio u isti svijet kao i svoj roman “Svet i strašan zrak” , u žanru koji naziva “fantastičnim realizmom”.
Svijet Elysiuma nije Zemlja kakvu poznajemo - nije ni fantastični svijet s magijom i zmajevima, niti svijet iz znanstvene fantastike. Radi se o paralelnoj stvarnosti, u kojoj i karta Zemlje izgleda potpuno drugačije. Elysium ima svoju povijest, od brončanog doba do danas, svoje monarhije i mračno doba, svoju renesansu i industrijsku revoluciju, vjere i ideologije. Sve se one doimaju poznato, inspirirane su stvarnim ljudima i događajima, no opet, različiti pod utjecajem različitih povijesnih i geografskih okolnosti i povijesnog konteksta.
Igra se, primjerice, zbiva u Revancholu, nekoć moćnoj monarhiji u kojoj je prije pola stoljeća došlo do krvave komunističke revolucije. Nakon uspostave “utopijske” humanističke komune, koalicija susjednih kapitalističkih država vojno je intervenirala i svrgnula partiju s vlasti te uspostavila zajedničku okupacijsku zonu. Povijest Elysiuma ima i svoje filozofe, i svojeg Marxa i Engelsa, i svoje kraljeve diska i popa i svoje glumačke zvijezde i književne heroje. Sve u tom svijetu je poznato, a opet strano, što se savršeno stapa s ulogom glavnog lika koji je zaboravio sve. Igra se igra čak i imenicama, pa svakodnevni predmeti imaju izmijenjena imena, poput “motorkočije” umjesto “automobila”.
U takvo pomaknuto okruženje, nalik čudnom, ali uvjerljivom snu, igra uvodi brojne aspekte psihe glavnog lika kao samostalne “likove” - s vama razgovaraju vaš osjećaj za dramu, vaša strast za konceptualizacijom, vaša želja za opojnim tvarima, vaše logičko rasuđivanje, vaše enciklopedijsko pamćenje, vaše oko za detalje... Obraćaju vam se i nude vam ideje, savjete, katkad vas mole da nešto učinite, katkad vam samo daju korisnu informaciju. Kako priča napreduje, igra vas nagrađuje bodovima kojima možete dalje razvijati pojedine aspekte svoje psihe i tjelesne spreme, čime oni postaju sve važniji sudionici u priči i usmjeravaju je u novim smjerovima. Postoji i “ormarić za misli”, u kojem možete pospremiti nekoliko složenih promišljanja, od želje za uspostavom radničkog komunizma do sjećanja na propast svojeg braka.
Disco Elysium je depresivna igra, no istovremeno i puna nade. Cinizam i društveni realizam pisani su s velikom dozom duha i ljubavi spram tema koje obrađuju, a povijest glavnog lika prepuna je pogrešaka od kojih smo mnoge i sami počinili, a za druge smo svjesni da smo ih mogli počiniti. Policajac koji je krenuo u trodnevnu pijanku bio je ono najgore u nama, no to ne znači da je promjena nemoguća. Možda, kada sami sebe pogledamo izvana, poput stranca, shvatimo što i kako treba promijeniti. A možda se jednostavno naučimo prihvatiti, pomiriti sa sobom i prihvatiti svoju sudbinu otvorenih očiju, svjesni da je ona naš izbor. Što god odabrali, Disco Elysium nas ne osuđuje.