SOMEBODY'S KNOCKING

11. ALBUM MARKA LANEGANA Kad smrt tri puta zakuca na vrata kneza tame iz Seattlea

 

Netko kuca. Zvuči poput klišeja iz petparačkog krimi-romana ili lošeg horora, no kad vam to zagrobnim glasom priopći Mark Lanegan, dojam je bitno teži i dublji. U tom trenutku slušatelj instinktivno pomisli kako Laneganu sama smrt ponovo kuca na vrata. Ponovo, jer smrt ga je već očešala, a kad smo se upoznali na ljubljanskim Križankama, 2004. godine uoči nastupa Queens Of The Stone Age, prvo što sam pomislio bilo je tko će od nas dvojice prvi otići Bogu na ispovijest. Ja zbog svojih anamneza, on zbog svojih poroka, no poslije smo se sretali i u Zagrebu i još uvijek smo tu. Bit će da Bog ima neke druge planove i s njim i sa mnom pa je od tog susreta Lanegan nanizao krasnu nisku albuma tamnog sjaja u koji valja ubrojiti i najnoviji “Somebody’s Knocking”, a ja radio što sam već radio po novinama, radiju, netu i u knjigama.

I prije toga imao je taj knez tame jakih albuma, poput folk-rock izdanja “Whiskey For The Holy Ghost”, kakve je objavljivao dok je aktivan bio i njegov proto-grunge sastav Screaming Trees uz koji sam zauvijek zavolio njegov glas, a bez kojeg bi nemoguće bilo zamisliti Nirvanu, Pearl Jam, Alice In Chains i Soundgarden pa i Queens Of The Stone Age kojima je kasnije bio gostujući pjevač i pridruženi član. Suradnje poput one s Gregom Dullijem iz Afghan Wigsa u okviru The Gutter Twinsa na čiji vas maestralan album “Saturnalia” (2008) još jednom upućujem i Soulsaversima, kojima je gostovao kao i Dave Gahan iz Depeche Modea, dodatno su potvrdili dojam o njemu kao jednom od najimpresivnijih rock vokalista svih vremena.

 

A od “Bubblegum” (2004) naovamo, izuzev baroque-popa s Isobel Campbell na “Ballad Of The Broken Seas” (2006) i “Sunday At Devil Dirt” (2008), Laneganovi albumi uglavnom su pozicionirani između mračnog i postmodernističkog bluesa čije je duhove ponajviše ganjao na “With Animals” (2018) s engleskim gitaristom Dukeom Garwoodom i “Blues Funeral” (2012) do gothic-rocka u kakav je najdublje zaronio na “Gargoyleu” (2017) i nedavno objavljenom “Somebody’s Knocking” (2019). Unutar toga objavio je i album “Imitations” (2013) na kojem se pozabavio obradama Nicka Cavea s kojim dijeli niz osobina, Neila Sedake, Johna Calea, Grega Dullija, Chelsea Wolfe i drugih.

Ukratko, Lanegan je na solo izdanjima nakon zgasnuća Screaming Treesa prelazio u onostrano ne bi li na tom putu susretao duhove tragičara poput Jeffreya Lee Piercea iz The Gun Cluba, Iana Curtisa iz Joy Divisiona i Jima Morrisona iz The Doorsa pa i “Somebody’s Knocking” zvuči poput prilično uspješnog pretapanja svjetova iz kojeg su s jedne strane došli Howlin’ Wolf i Leadbelly, a s druge New Order i The Cure. Njegovi stihovi nisu duboki i misaoni poput onih Cavea, Waitsa ili Cohena, ali kad Laneganov iskrzani i izbrazdani, patnički i izmučeni bariton pokulja iz zvučnika slušatelj čuje da je prokleto blizu smrti koje se istovremeno boji, ali i koja ga intrigira, barem kao odgovor na pitanje što se nalazi s druge strane ogledala života. Netko kuca i strah vas je otvoriti vrata, no ako je i sama smrt na dovratku, nekako ju je lakše podnijeti kad oko vas odzvanja glas čovjeka koji joj je više puta gledao u oči pa i zagazio preko ruba koji dijeli žive od mrtvih.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo