INTERVJU

30 GODINA HLADNOG PIVA 'Imali smo sve preduvjete za neuspjeh. Ali, kad popiješ dva-tri piva, svašta se usudiš pomisliti...'

Zagreb, 300118.
Clanovi benda Hladno pivo, fotografirani u klubu Plocnik.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

Glazbeni kritičar Nedjeljnog s članovima benda iz zagrebačkih Gajnica kojima je bio prvi diskograf i menadžer

Trideset godina kontinuiranog opstanka nije malo ni za jedan bend, a pogotovo “na ovim prostorima”, trusnim i često nepodesnim za socijalno angažiranu rock i punk glazbu. Pogotovo ako od iste želite živjeti i smatrati je svojim jedinim poslom. Trideset godina karijere ovih dana obilježava i Hladno pivo, jedan od naših najvećih i najpopularnijih rock i punk bendova, za početak s dva koncerta u Domu sportova; 2. ožujka kad će pod egidom “old school” svirati samo pjesme s prva dva-tri albuma, i 3. ožujka kad će pod naslovom “greatest hits” publika uživati u izvedbama njihovih najpopularnijih pjesama. Nota bene, koncem prošle godine Croatia Records je objavila dvostruki kompilacijski CD Hladnog piva “30 godina - Greatest Hits” na kojoj se našla i nova verzija skladbe “Trening za umiranje”, sada duet s Josipom Lisac.

Životopis Hladnog piva, koje danas čini Mile, Zoki, Suba, Šoki i Deda, dobro je poznat jer osim što je autor ovog teksta, nekoć njihov prvi diskograf i menadžer, napisao i biografsku knjigu “Trening za umiranje”, kratak presjek postojanja i aktivnosti tog benda možete naći i na web stranici istog. Uostalom, Hladno pivo je odavno i “kućno ime” pa o bendu mnogi znaju sve najvažnije. Stoga smo više poput “starih prijatelja” razgovarali o “mladim danima”, o tome što smo imali u 80-ima pa dobili u 90-ima te gdje smo danas, točno četvrt stoljeća poslije objave debi albuma “Džinovski”.

Kako je to bilo prije 30 godina?

Zoki: Kako je to rekao naš bivši basist Hadžo, jednog dana zbudim se, a ono isti ljudi, ali druge zastave. Ljudi su bili prilično opušteni zbog dekadencije socijalističkog sustava koji se raspadao i možda to neće priznati, ali živjelo se ležernije nego danas jer nisu toliko razmišljali o egzistenciji, no mi smo bili klinci od 17-18 godina pa možda i nije na nama da damo neku objektivnu procjenu. Nismo se puno razlikovali od drugih tinejdžera koji su u to vrijeme slušali punk, metal, hard rock, ali nekako smo otpočetka ozbiljno shvatili svoj bend iako ništa nije dalo naslutiti da bismo mogli postati uspješni. Presudno je bilo kad smo se upoznali Mile i ja jer buraza Subu sam, normalno, znao od ranije.

Jeste li tada uopće mogli pretpostaviti da bi vam Pivo moglo postati životnim pozivom?

Mile: Imali smo na početku sve preduvjete za neuspjeh. Bili smo jedan iz mase malih bendova koji su se tada osnivali. Tada nije bilo PlayStationa, kompjutera, gadgeta, raznih vidova zabave koji danas postoje, pa si se ili bavio sportom ili bio napaljen na mjuzu i pokušao osnovati bend.

Zoki: Mislim da je bilo bitno što smo bili frendovi, ekipa iz kvarta, a kroz Miletovu kuću u kojoj je već s petnaest godina živio sam, prolazila je gomila drugih frendova i cura pa je uz probe benda uvijek bilo puno druženja. Sigurno smo se tijekom vremena promijenili, slušamo i drugačiju glazbu nego tada, ali bit svega ostalo je naše međusobno druženje. Ljudski faktor je bio presudniji za opstanak benda nego glazbene sklonosti, no i dalje se oko svake nove pjesme moramo svi složiti u smislu da li nam se dopada ili ne, hoćemo li je uvježbavati i dovesti do snimke i koncerata ili će završiti u ladici.

Logično je bilo razmišljati, jer Gajnice nisu velike, da ćete nadrasti kvart, no koji su vam bili snovi u ranim danima Piva?

Zoki: Nama su KUD Idijoti bili najveći uzori iako su rijetko svirali izvan klubova. Sjećam se jedne njihove svirke 1988. godine u ‘Đuri’ kad su ljudima čestitali Božić iako nikada nisu bili vjernici, ali mi je to bilo jako simpatično jer su i time odražavali da im je najvažnija svačija individualna sloboda. Naravno, furali smo se na tada popularne bendove YU-rock scene, Azru, KUD Idijote pa i Čorbu, a jako nam je drago bilo Zabranjeno pušenje.

Jeste li mislili da biste jednog dana mogli biti veliki poput KUD Idijota i Pušenja ili čak veći?

Mile: Kad popiješ dva-tri piva, svašta se usudiš pomisliti...

Zoki: Mislim da smo bili uplašeni, do te mjere da nam je bila frka u Studentskom centru, na šanku, zatražiti autogram od Tuste iz KUD Idijota.

Pa kako vam je tek onda bilo 1994. godine stati na pozornicu kao predgrupa Ramonesa i s njima se “muvati” po bekstejdžu?

Suba: To je bilo tako da smo se zaboravili s njima i fotkati, jedino se Mile sjetio užicati ih autogram. Dobro se sjećam, ti si radio intervju s Joeyem, a ja gledam Markyja kako leži na klupici u svlačionici i tapka ritam sebi po grudima. Nije se ni osvrnuo na nas, a oni su nama bili bogovi jer nije bilo benda na svijetu s kojim bismo radije zasvirali nego s Ramonesima.

Zoki: Mislim da smo jako pametno postupili kad smo promoteru, Marijanu Crnariću, rekli da ne želimo odsvirati 45 minuta koliko nam je bilo ponuđeno nego samo 25 minuta. Slutili smo da bi naših 45 minuta moglo biti dosadno publici koja je u Dom sportova došla zbog Ramonesa iako je dio njih već tada slušao i Pivo. Uz to, ako počnemo u osam, dvorana će biti praznija, a ako počnemo u osam i dvadeset, bit će više ljudi na našem nastupu.

Ja se baš ne sjećam detalja s tog nastupa, jesu li vas Ramonesi vidjeli i čuli?

Zoki: Ne znam, ali mislim da si mi ti rekao da je Johnny pokazivao za vrijeme koncerta da mu nije jasno kako tako brzo trzam rukom po žicama jer nisam svirao samo downstrokeove.

Brže od Ramonesa?

Suba: Ma brže, definitivno, a i zvuk nam je bio OK jer smo nekom njihovom ton majstoru, Ircu, uvalili litru rakije da nam ne sjebe sound. Tada je bilo jako teško tako brzim punk bendovima poput Ramonesa, hardcore pankerima, u konačnici i nama, dobiti dobar zvuk u većim dvoranama jer je svirka zgusnuta, a razglasi nisu tada bili poput ovih današnjih.

No, vaš prvi “pravi” koncert je bio u Kum­rovcu. Kud baš tamo, pa zajebavat će vas zbog toga do kraja života?

Suba: Ma daj, da su nam tada rekli da ćemo svirati u Zanzibaru, mi bismo išli.

Mile: E da smo znali da će novim Kumrovcem postati Veliko Trgovišće, otišli bismo tamo svirati, ali tada nas od tamo nitko nije zvao.

Zoki: Na takvim manifestacijama si tada svirao ispod Titove slike ili nisi uopće svirao.

Suba: Fakat si u pravu, skoro na svakoj fotki s tih naših koncerata iz kasnih 80-ih je iznad stejdža Titova slika ili na stejdžu Titova bista.

Zoki: Ma, nama je i tada politika i partija išla na k..., kao i ove partije i ovi političari danas. Htjeli smo biti slobodni od aparatčika i birokrata u sivim odijelima i nismo htjeli da nam itko soli pamet o tome kako bismo trebali razmišljati, a tako je i danas. Daleko od toga da je tadašnje društvo bilo slobodno, ali furali smo po svome, a došlo je i do liberalizacije pred raspad Jugoslavije. Poslije se pokazalo da je sve to s Titovim slikama i bistama na bini, za mnoge ljude, prešlo u kontru tipa s Pavelićem u srcu.

S vremenom se pokazalo da ste vi bili protiv takve “tranzicije”.

Suba: Najvažnije su individualne slobode i pogubno je za bilo koji punk bend da se prikloni bilo kojoj strani. Najvažnije je biti protiv.

Pero Lovšin mi je u intervjuu u povodu 40. obljetnice Pankrta rekao da biti punk znači biti protiv sistema, ma koji sistem vladao, a vi ste tijekom 90-ih nosili aureolu buntovnika protiv tada prevladavajuće matrice u društvu. Koliko je to bilo teško?

Mile: Nismo bili ni toliko poznati, barem do prvog Porina, 1994., pa i nismo mogli biti na meti bilo kome.

Mislite li da je danas lošije nego u 90-ima ili jednako crno, tonemo li u fašizam?

Mile: Mislim da smo utonuli u klijentelizam prije svega. Ljudi glasaju za stranke kako bi im djeca, oni i njihovi šogori i strine dobili posao u općini, pozicije u državnoj firmi ili mirovinu. Takvo stanje vlast pokušava zamrznuti tako što s jedne strane uhljebljuje, a s druge jaše po najnižim emocijama i strastima slabo obrazovanih, razočaranih, siromašnih i frustriranih.

Možete li se, s “prtljagom” supruga i djece, boriti protiv mentalnog sklopa koji koči razvoj ove zemlje ili se pokušavate eskapistički izmaknuti od tog ludila?

Mile: Osnovna je potreba da ostaneš normalan. Ako te netko pika pet ili deset minuta, otrpjet ćeš, nakon toga ćeš ga upozoriti da prestane, a ako ne prestane, onda ćeš se odmaknuti ili mu odvaliti šamarčinu. Naše su pjesme baš takvi šamari. Nije poanta u tome da kritiziramo zbog tog što se to od nas očekuje nego zato da ostanemo normalni. Nama ispušni ventil - u tome smo privilegirani - predstavljaju pjesme i nastupi, snimanja i pozornice. Da to nemamo, vjerojatno bismo postali alkoholičari.

Zoki: Nismo mi ni kao bend po stavovima uniformirani, različito razmišljamo o raznim stvarima, no svaki od nas zastupa zdravi razum prema kojem ne možemo podržavati ništa od onoga što ugrožava nekog drugog. Nacizam je u Njemačkoj vladao petnaestak godina, ali onda je došlo do otrježnjenja i katarze. Nakon toga nije bilo više slobode izražavanja za one koji ugrožavaju slobode drugih. Nikakve svastike, nikakvi marševi. Logično je da se u političkom pluralizmu i demokraciji provuče i neka radikalna ideja, ali problem je kad se prema takvim radikalnim stavovima, kojima se ugrožavaju slobode drugih, kroje norme ponašanja pa i zakoni. To je problem našeg društva.

Mislite li da ćemo mi kao društvo proći neku sličnu katarzu? Koliko ste zabrinuti za budućnost svoje djece?

Mile: Ne bojim se nekih novih ratova, ma koliko oni ovdje bili relativno česti, ali na nama je da djeci damo dobre osnove i da ih naučimo da razmišljaju svojom glavom.

Zoki: Još ne namjeravam bježati iz Hrvatske jer to je i moja zemlja. Ako stalno razmišljaš o tome što bi moglo biti, onda ćeš izludjeti, i sebe i druge. Kad sam djetetu mijenjao pelene, definitivno se nisam zamarao s time što će studirati ili kakva će Hrvatska biti kad ono odraste. U životu razmišljam u fazama, ali normalno je da bih volio da ovdje bude sretan i zadovoljan, da ne mora ići u inozemstvo jer ovdje ima frendove i voli Zagreb i Hrvatsku kao i mi koji želimo da ljudi ostanu pa i da useljavaju u ovu zemlju, a da Zagreb bude otvoren grad u kojem će se svi osjećati ugodno i dobrodošlo, ako i nisu ovdje rođeni ili odrasli. No, znati strani jezik nije loše.

Ima li danas ipak boljih stvari nego prije, bilo u 90-ima kad smo imali rat i tranziciju, bilo u 80-ima kad je još bio socijalizam?

Mile: Ima, i to puno. Možda nije najbolji primjer, ali imamo sjajnu scenu craft pivarstva i time se Hrvatska može podičiti. Hrana nam je odlična, imamo dosta pitke vode koja bi morala ostati sačuvana kao javno dobro. Imamo dobre karte, ali fale nam hladne i učene glave.

Zoki: U socijalizmu su se ljudi osjećali sigurnijima, barem što se tiče posla i stanovanja, ali nisi smio pisnuti protiv Tita i one partije. Sloboda mišljenja je danas veća, ali ekonomska egzistencija u prosjeku gledano lošija.

Vi ste na tržištu već tri desetljeća, ali trebalo je proći petnaestak godina da počnete živjeti od glazbe.

Zoki: Čuj, uvijek smo radili nešto sa strane. Mile je predavao njemački u školi stranih jezika, Šoki se bavio deratizacijom, Suba razvozio, a ja hendlao prodaju novina i to je bio naš način da se bavimo glazbom, a da ne budemo egzistencijalno ugroženi. Imali smo plaću mimo benda, no za to je trebalo uložiti jako puno vremena i truda, sve dok nismo došli do stupnja na kojem smo mogli živjeti samo od glazbe, a što je postalo jako važno kad smo počeli dobivati djecu.

Suba: Mi već neko vrijeme pristojno živimo od glazbe, ali za to moraš biti jako dobro organiziran. Hladno pivo je pravi d.o.o. i to je jedini način opstanka nas kao benda. Puno razmišljamo o tome što, kada i kako učiniti, odnosno u što krenuti, a u što ne. Naravno, kreativnost je jako bitna, ali džabe ti kreativnost ako ne šljakaš ili ako ti je knjigovođa idiot ili lopov. Radna etika je jako važna da bi dobro prolazile pjesme, albumi i koncerti.

Zoki: Uz to da si dobar autor ili izvođač, moraš biti i poslovni čovjek. Mi smo mnogo poslova oko svoje glazbe odradili sami jer nam ih nitko drugi nije mogao kvalitetno obaviti. Naravno, jako su bitni Miletovi tekstovi za identifikaciju publike s nama, a s vremenom smo se i glazbeno razvijali, ne ostajući zakopani samo u brzom i jednostavnom punku. Dobro je i što jedni drugima ne idemo na živce kad smo po desetak sati u kombiju.

Koliko se mijenjala i obnavljala vaša publika?

Zoki: U početku su nam dolazili pankeri, hardkoraši i metalci, a masovniju publiku smo stekli kad su na naše koncerte počele u većem broju dolaziti i djevojke. Kad dođu žene, dođu i muškarci, a sad nam dolaze cijele obitelji pa imamo u publici i klince i penzionere. Uz to, uvijek postoje gradovi i mjesta u kojima nikada nismo svirali.

Je li bilo trenutaka kad ste pomislili baciti gitare i bubnjeve u trnje?

Zoki: Nikada mi nije došlo da se ostavim Hladnog piva. Dođe mi da se odmorim, da malo stanem na loptu, ali već me nakon mjesec dana hvata želja da imamo probe i koncerte. Uostalom, sad sam već i prestar da počnem nešto drugo, a i dalje volim to što radim.

Mile: Legitimno je i odustati, ali nismo još u toj fazi. Ne volim kad netko dvadeset godina svira jedne te iste pjesme jer im publika samo njih voli.

Zoki: Mislim da se od prvog albuma mijenjamo i da nas to tjera naprijed, a i ‘Džinovski’ nije bio samo punk, nego i metal i funk.

Mile: Mislim da je najvažnije pisati pjesme koje ljudima nešto znače i izazivaju emocije s kojim se čovjek može poistovjetiti. A tematski ne volim bježati od vremena u kojem živimo pa uvijek ispadamo užasno angažirani.

Suba: Kao što će i humor ostati naša važna karakterna crta. Mi se volimo zajebavati, ali imamo i ozbiljne pjesme. Nismo mi radikalna ljevica koja stoji na barikadama, mi smo glazbenici.

Jeste li imali prijetnji zbog svojih stavova - ne računam incident s puškom u Slavoniji kad je čovjeku išla na živce buka vašeg razglasa?

Mile: Ha-ha, osim toga nije bilo ozbiljnijih prijetnji, nešto malo preko društvenih mreža, ali ništa ozbiljno.

Suba: Mile nikoga ne vrijeđa u svojim stihovima. Mi samo želimo ovo društvo učiniti boljim.

Je li humor sredstvo kojim razbijate crnilo koje dominira ovim društvom?

- Mile: Humor je ljekovit, a pokazalo se i da je komercijalan. Najbolji primjer su Monty Python koji su zajebavali sve živo, a znali se smijati i na vlastiti račun. Oni su nam uvijek bili uzor po zajebanciji.

Da, a i oni koji se ne znaju smijati na svoj račun zvali su se Hitler, Staljin...

Suba: Mi volimo pomaknutu duhovitost i to često na svoj račun, pa tko shvati, shvati. Gajnice su baš takav kvart u kojem ljudi često valjaju fore na svoj račun.

E da, ali koliko mi te Gajnice nosimo u sebi? Svi smo odselili iz kvarta.

Suba: To je mjesto u kojem smo odrasli, daleko drugačije od odrastanja u centru grada. Koliko smo samo puta išli pješice iz Jabuke do Gajnica. U takvom kvartu dobiješ volju da se trgaš i uspiješ.

Zoki: Znaš li ti neki dobar bend iz centra Zagreba? Ja ne znam.

Mile: Dečki iz benda su se jako zabrinuli kad sam odselio u centar grada i počeli se pitati kakve ću pjesme početi pisati, da neću skrenuti previše u pomodne emo indie vode ? No, sada i Zoki igrom slučaja živi u centru. Ja sam se zapravo preselio da ne bih više gubio vozačku na putu do Gajnica.

A što vaši klinci slušaju, doma ili autu?

Suba: Moji vole System of a Down i Limp Bizkit, mala ima dvije i pol, a mali šest godina. Mali pita, tata kad ću ja učiti svirati grubu gitaru, to mu je fora.

Mile: Vidjet ću te za par godina kad ti klinci pređu na narodnjake čisto da ti malo dignu tlak.

Zoki: Malog sam vodio na Dubiozu, bilo mu je super na tonskoj probi i fotkanju, ali nije mu glazba identifikacija kao nekoć nama, a i sve manje kužim klince, što je i normalno. Iskreno, radije bih imao sretno dijete koje sluša narodnjake nego nesretno dijete koje sluša rock.

Izdvajamo