Ponedjeljak 18. kolovoza 1969., deset sati ujutro: Jimi Hendrix svira pred 40 tisuća posjetitelja. Nekih pola milijuna ljudi već je otišlo tijekom noći. Mnogi moraju na posao; drugi se vraćaju zabrinutim obiteljima, do kojih su stizali proturječni izvještaji o kaosu na Woodstocku. Gledam s pozornice kako se sve više i više posjetitelja udaljava. I Jimi je primijetio isto: “Smijete otići ako želite. Mi samo sviruckamo, ništa više. Možete otići, a možete i pljeskati.” Upre pogled prema zrakama sunca koje se probijaju kroz oblake - prve koje vidimo nakon dugo vremena. “Kao što možete primijetiti, nebesa su još uvijek s nama”, prošapće.
Mi okupljeni oko pozornice začarani smo Jimijem i njegovim “bendom cigana”. (...) Unatoč prljavštini ispod noktiju na rukama, Jimi i dalje izgleda kraljevski u svojoj bijeloj majici s resicama. S perkusionista Jerryja Veleza, još uvijek tinejdžera, cijedi se znoj dok mahnito lupa po congasima. Juma Sultan trese maracasima i udara perkusije batićem, derviš u ljubičastom. Ovdje su i Jimijevi stari prijatelji iz vojske: gitarist Larry Lee Cox, Jimijev pouzdani basist, glave omotane u višebojni turban. I fenomenalni bubnjar Experiencea Mitch Mitchell, gotovo stalno u pokretu. Jimi se ispričava što uštimava gitaru između pjesama:
“Kauboji su jedini koji se nikada ne raštimaju”, kaže kroz smijeh. U jednom trenutku šali se s publikom, doziva “djevojku u žutim gaćicama” s kojom se spetljao noć prije, a već u drugom povede bend u svirku kratkim pogledom, grimasom, pokretom ruke; gubi se u riffu - gitara ga odvodi na neznana mjesta. Kada se vrati, pažnju usmjerava na malenu, ali oduševljenu publiku i obraća nam se s empatijom i zahvalnošću: “Strpljivi ste - imate strpljenja za tri dana! Pokazali ste svijetu što se može dogoditi s malo ljubavi, razumijevanja i glazbe!” Uskoro ćemo iskusiti nešto jedinstveno u našim životima: iz “Voodoo Childa” prelazi u melodiju “The Star-Spangled Bannera”.
Billy Cox i Larry Lee zauzeli su stav mirno. Kako Jimi gradi pjesmu, dodaje feedback i distorziju, svi smo pometeni. Jasno mi je da naša himna više nikada neće biti ista. Jimi se usadio u naše kolektivno iskustvo: sva ona emocionalna previranja i zbunjenost koju smo osjećali kao mladi Amerikanci odrastajući u šezdesetima sada pljušte sa stupova na kojima su zvučnici. Njegova nas pjesma vodi do bojišta, rakete i bombe padaju oko nas; demonstracije, marševi, sukobi s policijom i bijesni građani. Moćna je to kritika rata, rasne i društvene nejednakosti, poziv na buđenje i popravak svega što u našem društvu ne valja.
***
TOM LAW (hog farmer): Stajao sam ravno ispred njega. Publike više i nije bilo. Doživio sam ga kao pjesnika koji je tom melodijom definirao cijeli festival. Pogodio je bit svega.
***
Nakon što je Jimi Hendrix završio svoj dvosatni set u ponedjeljak ujutro, festival je i službeno bio gotov. Budući da su posjetitelji počeli odlaziti još u nedjelju, problema u prometu nije bilo, a i njime je upravljalo 300 policajaca, zamjenika šerifa i vatrogasaca.
***
PARRY TEASDALE: Poznavao sam neke ljude koju si živjeli u blizini; njihov sin - moj prijatelj - poginuo je u Vijetnamu. Kada su čuli za sve te gladne klince, rekli su - djeca su gladna i mi ćemo ih nahraniti. Pokupili su sve hot-dogove koje su mogli nabaviti, otišli na festival i dijelili klincima.
***
Htio sam u ponedjeljak ujutro obaviti što je moguće više posla prije nego što odem u banku. Mel i Stan nadgledat će čišćenje. Procijenili smo da će nam za vraćanje Maxova zemljišta u prvotno stanje, kao i zemljišta njegovih susjeda koja smo unajmili, trebati dva tjedna i oko 50 tisuća dolara. Još je nekih osam tisuća ljudi kampiralo u okolici, među njima hog farmeri i druge komune. Mnogi su uskočili pomoći oko čišćenja smeća.
***
S druge strane, Max je za nas imao samo riječi hvale. U ponedjeljak poslijepodne na svojoj je farmi održao konferenciju za novinare na kojoj je okupljenim novinarima poručio: “Klinci su bili sjajni, pošteni, iskreni, draga djeca koja su poručila: ovako se odijevamo i ovo su naše vrijednosti. Nije bilo nijednog incidenta. Bili su ljubazni, dijelili sve sa svima i prisilili su me da otvorim oči.
Mislim da bi ih Amerika trebala uzeti u obzir. Ono što se ovog vikenda dogodilo u Bethelu bilo je da su mladi ljudi, skupa s našim mještanima, Festival Vodenjaka pretvorili u dramatičnu pobjedu duha mira, dobre volje i ljudske dobrote.” Nitko zapravo ne zna koliko je posjetitelja bilo na festivalu. Procjena na temelju snimki iz zraka kaže između 450 i 500 tisuća ljudi. Kroničar Charlie Feldman iz White Lakea siguran je da je bilo 700 tisuća ljudi jer, kako kaže, “procjena posjećenosti na temelju zračnih snimki nije uzela u obzir tisuće posjetitelja koji su bili ispod drveća”; njih se nije moglo prebrojiti.
***
Proteklih desetljeća Woodstock je u mom životu bio slon u sobi. Da bih ga zadržao u odgovarajućoj perspektivi, proširio sam sobu. Puna je obitelji, prijatelja i pustolovina koje smo proživjeli i koje ćemo tek proživjeti. Mnogi izvođači s Woodstocka na 1969. godinu i na festival gledaju kao na prekretnicu za sve nas. Carlos Santana je rekao: “Na Woodstocku sam vidio kolektivnu avanturu koja predstavlja nešto što je i danas još uvijek istinito. Kada je srušen Berlinski zid - Woodstock je bio ondje; kada je oslobođen Mandela - Woodstock je bio ondje; kada smo proslavili ulazak u 2000. godinu - Woodstock je bio ondje. Woodstock i dalje jest, svakoga dana.” John Lennon jednom je napomenuo: “Nema puno ljudi koji će primijetiti sve dobro koje je proizašlo iz posljednjih deset godina; Woodstock je najveće okupljanje ljudi oko bilo kakve druge ideje, a da nije rat. Nitko nikada nije imao tako veliku vojsku a da nije nekoga ubio ili da je prošlo bez krvničkih prizora kao kod Rimljana ili koga već. Čak je i na koncertima Beatlesa bilo više nasilja nego na Woodstocku.”