A što ako je country “novi” heavy metal? U smislu da se mnogima čini okoštalim glazbenim stilom slabo podložnim promjenama, a koji je kroz nevjerojatnu dugotrajnost uvelike mutirao od vremena Hanka Williamsa te posljednjih nekoliko godina doživio estetski pozitivne transformacije i povećao popularnost, ne samo u domicilnoj Americi. Zadržimo se na potonjem premda sam do prije pet-šest sezona bio sklon kuknjavi o tome kako je sve manje prave country glazbe.
Primjerice, Chris Stapleton ga je vješto i efektno cijepio sa soulom i poharao top liste, Jamey Johnson postao velikan country odmetništva, a Shooter Jennings i Lukas Nelson sve su dostojniji svojih velikih očeva. Kacey Musgraves fantastično je country uvezala čak i s disco glazbom, a glasovi Brandi Carlile, Lori McKenne, Mirande Lambert i Margo Price, koju je pod svoje uzeo Jack White, nešto najljepše što ćete čuti u svom životu. Uz to, sve što je izašlo iz producentske radionice Davea Cobba, uključivši i Jasona Isbella koji je otišao iz Drive-By Truckersa da bi surađivao i na glazbi za hvaljenu novu verziju filma “A Star Is Born” s Lady Gagom i Bradleyem Cooperom, pomaknulo je granice countryja.
Iz te radionice izašao je i Sturgill Simpson, 41-godišnjak iz Jacksona, Kentucky, koji se s debijem “High Top Mountain” (2013) predstavio poput tradicionalista i odmetnika u stilu Waylona Jenningsa, a već je na drugom albumu znakovitog naslova “Metamodern Sounds In Country Music” (2014) oštro zaokrenuo kurs prema psihodeličnom rocku, a na trećem izdanju “Sailor’s Guide To Earth” (2016) ukazao da bi mogao postati Davidom Bowiejem country glazbe pa se poigrao i s glam-rockom, soulom i obradom Nirvanine “In Bloom” te njime osvojio Grammy za country album godine i nominaciju za album godine.
No, ovo što je sada izveo na četvrtom albumu “Sound & Fury” u isti mah je totalno ludo i apsolutno genijalno. Dakle, njegov način pjevanja, a posebice stihovi ostaju zakopani u countryju, no sve oko toga je nevjerojatno široko, fascinantno složeno i perfektno funkcionalno kao cjelina, čak i za imaginarno SF krstarenje nekom kozmičkom autocestom.
Reference su brojne. Filmovi Akira Kurosawe, osmišljeni poput japanskih vesterna, a koji su se cijelo vrijeme emitirali na ekranu u studiju za snimanja albuma; ZZ Top iz faze diskoidnog boogieja kad su jednim od svojih automobila slijetali iz svemira na prašinu Teksasa; funk-ploče iz ranih 70-ih i engleski synth-pop s početka 80-ih; Krautrock Tangerine Dreama i močvarni rock Creedencea; ulickani power-pop Carsa čiji nas je Ric Ocasek nedavno zauvijek napustio i blues The Black Keysa; heavy metal Black Sabbatha i grunge Soundgardena; psihodelija Spacemen 3 kad bi im revolveraš bio Stevie Ray Vaughan; space-rock Hawkwinda i glam-rock T.Rexa; melodioznost Toma Pettyja i plesnost Springsteena s albuma “Born In The U.S.A.”.
Čak je i emocionalnost Arcade Firea u epohalnoj “Make Art Not Friends”, hibrid Floyda i Bowieja u “All Said And Done” i “Mercury In Retrograde” nalik Orchestral Manoeuvres In The Dark predvođenih Royem Orbisonom u adrenalinskom parku poput onoga iz filma “Westworld” s Yulom Brinnerom moguće svrstati i pod country ili americanu. Sturgill je s albumom “Sound & Fury” smislio ne samo recept za inovaciju countryja nego i onaj za revitalizaciju rocka.