Malo je nedostajalo da Alejandro postane pandan osam godina starijeg Sixta “Sugar Man” Rodrigueza o čijoj je anonimnosti u Americi i popularnosti u Južnoafričkoj Republici snimljen dirljiv dokumentarac. Razlika je što Escoveda bolje znaju u Teksasu, a manje u bijelome svijetu iako ga posljednjih godina menadžerira Jon Landau koji isti posao već četiri desetljeća radi za Bossa.
Tomu je tako premda Alejandro uredno snima albume; solističke od 1992., tijekom 80-ih s alt-country sastavima Rank And File i True Believers, a koncem 70-ih i s punk grupom Nuns iz San Francisca kamo je dospio na studij filmske produkcije. Debi Nunsa imam doma na LP ploči još od ranih 80-ih, za razliku od debija Rank And File kojeg sam – idiot glupi - nekome prodao, a volio sam i The Zeros, poznatije kao “meksikanske Ramonese” koje je njegov mlađi brat Javier osnovao 1976. u Los Angelesu dok je najmlađi Mario ima hard rock bend The Dragons. Mnogo bolje prošao je stariji Alejandrov polubrat Pete, jedan od najpoznatijih udaraljkaša latino glazbe, a najbolje zgodna Peteova kćer Sheila E, široj publici najpoznatija kao udaraljkašica u pratećem bendu pokojnog Princea. Ruku u vatru stavljam da je Sheila samo s Princeom zaradila više novaca nego njezin ujak Alejandro u cjelokupnoj karijeri.
Eto, Alejandro je svirao i s Bruceom Springsteenom, Ryanom Adamsom, Chuckom Prophetom i Johnom Caleom, što se čuje i na albumu “Burn Something Beautiful”, smještenom u imaginarnom četverokutu kojeg čine roots, psihodelični, punk i glam rock, a većina vas vjerojatno ne zna za njega. Slično vrijedi i za prethodne, nešto umivenije i tek zeru manje dojmljive”Big Station” (2012), “Street Songs of Love” (2010) i “Real Animal” (2008), oba u produkciji Tonyja Viscontija koji je (ko)producirao skoro sve najvažnije i najbolje albume Davida Bowieja.
A kad se Escovedo teško razbolio od hepatitisa, 2003. godine na dvostrukom albumu “Por Vida” pjesme za pokrivanje troškova liječenja, između ostalih, snimili su Steve Earle, Lucinda Williams, Son Volt, John Cale te Bob Neuwirth, The Jayhawks i Ian Hunter.
Prljave i prašnjave gitare provučene kroz napola spržene zvučnike pojačala i osunčane melodije koje kao da ganja nadolazeća oluja, uz niz životnih mudrosti i storija iz kantina kakve sam viđao po jugu Texasa, doimaju se kao da su Iggy (Pop), Lou (Reed), David (Bowie), Bruce (Springsteen) i Jeff (Tweedy) Escovedova rock’n’roll braća iz neke tex-mex garaže s granice, a ne iz Detroita, New Yorka, Londona, New Jerseya i Chicaga.
Baš tako zvuči Alejandro Escovedo, moj imenjak kojeg nažalost nikada nisam upoznao osobno, ali ga već 35 godina jako dobro znam i poštujem, kao da je mi je stariji brat kojeg nikada nisam imao.