U osam i pol godina koliko je prošlo od prvog dolaska Morrisseya u Zagreb, kojeg su 2006. godine na Šalati njegovi fanovi doživjeli poput drugog dolaska Isusa Krista, uživali smo u podužem nizu atraktivnih inozemnih gostovanja, pojedinačnih i na festivalima poput INmusica koji je svoju egzistenciju započeo baš s Mozerom. Doduše, 2014. godina, kad su posrijedi inozemna gostovanja, bila je slabija od prethodnih desetak pa je iznenadna najava drugog dolaska Morrisseya, pri kraju njegove “The World Peace is None Of Your Business” turneje, došla kao blagovijest od koje ipak nismo pali u nesvijest.
Nažalost, ni od koncerta na Zagrebačkom velesajmu nije se palo u nesvijest ili oduševljenje kao što se palo nakon Mozerovog prvog koncerta na Šalati. Paviljon 9 nije nepodesno mjesto za koncerte, naučili smo to na koncertu Wilca prije koju godinu, ali unatoč zavjesama na stropu, kojima se prilično prigušila jeka, dojam je da je Mala dvorana Doma sportova akustički i amfiteatralnim oblikom ipak pogodnija za koncerte od 2500-4000 ljudi. No, to nije glavni razlog što Mozerov nastup nije bio impresivan kao na Šalati. U prednjem dijelu paviljona zvuk je bio pristojan, a nije bio nepodnošljiv ni u drugom dijelu prostora.
Diskutabilnija je od samog poprišta nastupa Morrisseyeva odluka da izvede čak desetak pjesama s novog albuma “World Peace Is None Of Your Business” od ukupno dvadeset prezentiranih, ako je moja matematika točna. Inače poštujem i volim kad izvođači težište koncerta bace na novi album, ali “World Peace Is None Of Your Business” - tvrdokorni fanovi s takvom konstatacijom, posebice oni iz prvih redova koji su “kuhali” atmosferu, neće se složiti - tek je relativno solidno djelo u njegovom opusu. U slučaju ove turneje, dakle, bilo je uputnije da se Mozer usredotočio na najviše dosege iz svoje karijere s još većim udjelom pjesama The Smithsa; uz uvodnu “The Queen Is Dead” te “How Soon Is Now?”, “Meat Is Murder” i “Asleep”, smještene pri kraju koncerta. Spomenute su, uz “Istanbul”, “I’m Throwing My arms Around Paris”, “Trouble Loves Me”, “I'm Not A Man” i “Everyday Is Like Sunday”, bile vrhunac tek solidnog koncerta koji je najuvjerljiviji bio u početnom dijelu te finalu i na bisu. Setlista sa Šalate ipak je u tom trenutku Mozerove karijere bila logičnija i interesantnija nego kurentna s “The World Peace Is None Of Your Business” turneje.
Možda je moj dojam s Velesajma pogrešan, ali čak i neki od njegovih najvjernijih fanova s kojima sam razgovarao netom poslije koncerta - fanova koje poznajem barem četvrt stoljeća i u čiji ukus imam puno povjerenje, a koji Morrisseya i The Smithse prate tridesetak godina, koliko i autor ovog osvrta koji također obožava The Smithse i poštuje Mozera - nisu bili oduševljeni.
Kažu da su 2006. godine sa Šalate otišli pod jačim dojmom nego sada iz Paviljona 9. Onima, pak, koji su na koncert Morrisseya došli zbog nostalgije za The Smithsima ili zato jer im je redovno pohođenje koncerata najsmisleniji (kulturni) provod, nije moglo biti pretjerano zanimljivo. Rekao bih da su za sličan iznos novca, ako su bili na Morrisseyevom i koncertu Simple Mindsa u veljači ove godine, mnogo više dobili od gripom shrvanog Jima Kerra koji je unatoč groznici cjelokupni publikum Male dvorane Doma sportova, uz moćnu pratnju benda u stelarnim izvedbama najvećih hitova, naveo da mu jede iz ruke.
U redu, Morrissey je relativno bolestan čovjek, a fanovi na jednom od sajtova posvećenom njemu, pišu da je od početka turneje vidno smršavio. Vjerojatno je pri kraju iste iscijeđen poput limuna i za to treba imati razumijevanja. Godine idu, a ako se bori s rakom, što je puno ozbiljnije od gripe, onda zahtijevati više od dobivenoga nije ni humano, ni realno. Osobno ni nemam velikih zamjerki na njegovu vokalnu eleganciju, decentne izvedbe i šarmantnu scensku teatralnost. Morrissey je u tim segmentima bio i ostao velik, gotovo poput imaginarnog Sinatre indie-rocka. O njegovoj emotivnosti i senzibilnosti, kakvu je iznova iskazao na Velesajmu, uključivši i suze, da i ne govorimo. On je ikona britanske glazbe koja stari gotovo jednako dobro kao i slika Oscara Wildea. Bolesti uprkos.
Stoga, nameće se zaključak, osnovni problem koncerta na Velesajmu nije bio Morrissey nego njegov “novi” bend koji je u odnosu na onaj “pankerskiji” sa Šalate uglađeniji i svirački možda kapacitiraniji, ali ipak manje dojmljiv. Objektivno, ovi su momci svirali “flah”, nedovoljno žustro, previše po špagi i gotovo nezainteresirano premda, evidentno, znaju izvoditi zahtjevnije aranžmane. Kao da su nevoljko odrađivali pretposljednju dionicu turneje čija je završnica otkazana (Švicarska) ili prebačena (Nizozemska) za 2015. godinu dok su Atena i Istanbul, navodno zbog basiste koji je fizički narsnuo na Morrisseya, pomaknuti s početka prosinca na sam kraj turneje. Nešto u tom bandu definitivno ne štima.
Kad se podvuče crta - uključujući i zanimljiv polusatni “filmski kolaž” sačinjen od starih snimaka Ramonesa, New York Dollsa, Todda Rundgrena i drugih rock i pop heroja iz Morrisseyeve mladosti, korida u kojima za promjenu bikovi razdiraju toreadore i prosvjeda protiv pokojne Thatcherice - Mozerov koncert pristojna je završnica prosječne koncertne sezone, ali ne i bitno više od toga. Morrisseyu i dalje nedostaje partner poput Johnnyja Marra. I obrnuto, ali to bismo s Marrom uživo tek trebali provjeriti. Zašto ne na jubilarnom, desetom INmusicu, kad već okupljanje The Smithsa svijet ionako nikada neće dočekati.