BTS

ALEKSANDAR DRAGAŠ O FENOMENU BOY-BENDA KOJI NE SILAZI S VRHA LJESTVICA: BEATLESI IZ JUŽNE KOREJE Popkulturni virus K-Popa širi se brže od korone

AFP

Južna Koreja je postala globalna pop velesila, a BTS njeno najjače oružje. Ime bismo im mogli prevesti i kao Bezlična tiranija savršenosti K-Popa

Dolazi s Dalekog istoka, širi se brže od koronavirusa, penetrira dublje i neće ni tako brzo ni lako nestati, nekako s dolaskom proljeća ili ljeta. Što je to? Novi virus? Na neki način da, ali ne onaj biološki nego popkulturalni, ime mu je K-Pop, a njegov superširitelj je boy-band kodnog imena BTS.

Od čega se sve sastoji, kako nastaje, kako se ponaša, kako mutira i kako se prvo po Južnoj Koreji, a onda i globalno širi K-Pop, možete naučiti iz “najveće K-Pop enciklopedije na svijetu” (MB Books) kolege Velimira Grgića, odavno fasciniranog japanskom i korejskom pop kulturom. Prelistao sam tu knjigu o tome “kako je Južna Koreja postala globalna pop velesila” i koliko su mi neki podaci iz nje bili fascinantni pa i poučni, toliko mi je cijela K-Pop scena odbojna do mjere gadljivosti pa tako i njeni globalno najuspješniji eksponenti BTS koji u dijelu pop publike izazivaju groznicu mjerljivu s određenim aspektima beatlemanije 60-ih.

Obožavatelji u ekstazi

No, ako i pristanemo na tezu da su BTS nešto poput južnokorejskih Beatlesa - poduprtu podacima o broju pregleda na YouTubeu i preslušavanja na streaming platformama, čak tri albuma na broju jedan Billboardove ljestvice u jednoj kalendarskoj godini, prodaji ulaznica za dvoranske i stadionske nastupe te ekstazi u koju zapadaju njihovi obožavatelji diljem svijeta – glazbeno su BTS i The Beatles, čak i ako su potonji na svoj način bili prvi boy-band u povijesti popularne glazbe, nemjerljivi.

Ako su The Beatles bili geniji pop i rock glazbe, a jesu, BTS su ništa doli sterilni manekeni antiseptičnog K-Popa, kreiranog u nekom od laboratorija naizgled perfektne, no suštinski najgore pop glazbe na svijetu. Ili kako bi to rekla moja dvanaestogodišnja nećakinja, ujedno i osobna mi konzultantica i stručnjakinja za suvremeni pop i dalekoistočne kulture: “Užasni su mi, glazba im je grozna, a izgledaju poput porculanskih lutkica. Čak su mi umjetniji od Barbika.” Case closed, rekli bi američki odvjetnici.

Pa ako je ta pop igra mogula glazbene industrije, prvo južnokorejskih, a onda i onih globalnih, toliko prozirna da ju je bez problema prozrela jedna dvanaestogodišnja djevojčica iz Zagreba, a koja spada u ciljnu skupinu potrošača BTS-a i srodnih K-Pop izvođača, potpuno je izlišno baviti se debilnim tezama o K-Popu koji, navodno, donosi nešto novo i samosvojno u univerzum globalne popularne glazbe. Jedna od tih teza je da je začuđujuće kako su BTS i njihovi kolege postigli (određeni) globalni uspjeh, a uglavnom pjevaju na korejskom. Dakle, za one koji ne znaju ponešto o povijesti pop glazbe, ta je “pojava” u 50-ima i 60-ima bila nešto posve normalno, ali za ovu “raspravu” to je nebitno i spada u daleku prošlost.

Naime, to što BTS i drugi puleni K-Popa pjevaju na korejskom, odnosno mješavini korejskog (najčešće u strofama) i engleskog (najčešće u refrenima), nije važno prvenstveno zbog toga što klinci tu glazbu prvo gledaju, a tek potom slušaju. U toj glazbi slika je toliko dominantna da sve drugo pada u debeli drugi plan. Pa tako i jezik. Uostalom, klinci su danas vični tehnologiji pa lako putem Google Translatea korejski prevedu u engleski, ako ih baš zanimaju stihovi njihovih K-Pop idola. A možda im je za promjenu baš “guba” što K-Pop lutkice pjevaju na korejskom. Kao što im je bilo guba igrati se s Tamagotchijem.

Uz to, glazba K-Pop aktera, ako je takvom uopće možemo zvati jer se doima potpuno algoritamski kreiranom, suštinski se ne razlikuje od uobičajene naplavine pop sranja kojim su danas zakrečene top-liste “singlova”. Posrijedi je ionako već standardizirana mješavina bezličnog popa, kenjkavog rapa, R&B tuljenja, EDM šrota i sličnih glazbenih obrazaca koji se štancaju u serijskim proizvodnjama diljem svijeta. Baš poput automobila, kućanskih aparata ili gadgeta čiji dijelovi dolaze iz raznih država da bi se u jednoj od njih napokon sklopili u gotovi proizvod.

Popušiti tezu o unikatnosti ili različitosti K-Popa u odnosu na anglo-američki pop je nalik čuđenju “razlici” između Huaweijevih ili Samsungovih smartphonea u odnosu na Appleove ili LG-eve, odnosno traženju razlika između GM vozila proizvedenih u Americi ili Južnoj Koreji, Suzukijevih proizvedenih u Japanu ili u Mađarskoj, odnosno VW u Njemačkoj ili Meksiku. Namjena i način uporabe je identičan, proizvodnja usustavljena po istim obrascima, a sve ostalo tek su nijanse.

Uostalom, pogledajte malo popis (ko)autora pjesama za novi album BTS-a. Pojavljuju se tu Ed Sheeran, Tom Wiklund, Fred Gibson, Martin Sjølie, August Rigo i niz drugih imena koja mi baš i ne zvuče korejski, kao ni glazba koju “izvode” BTS. Nema u K-Popu ničeg autohtonog ili drugačijeg od US-Popa ili UK-Popa, samo što potonje tako ne zovemo jer smo na njih navikli dok nam je K-Pop “nešto novo”.

U tom smislu BTS je ništa drugo nego još jedan u nizu boy-bandova čijih je sedam članova, ako baš niste njime zaluđeni, teško razlikovati; bez obzira na scenska imena najsrodnija “imenima bankomata, kombinacijama za sef ili passworda za e-mail” (Velimir Grgić) i “pozicija” u K-Pop grupama nalik zaduženjima u košarkaškim timovima ili među njihovim cheerleaders trupama. Usput, BTS je skraćenica za BangTan Sonyeondan, odnosno Bulletproof Boy Scouts.

Kao što su se Backstreet Boys mogli pisati i BST, a što bi onima koji su služili vojsku bila skraćenica za bestrzajni top. BTS i K-Pop u konačnici nisu distinkcija nego potvrda najlošijih aspekata globalizacije svijeta. Nešto poput McDonald’sa koji se malo modificira prema lokalnom tržištu, no u suštini je to uvijek hamburger. Mislim da je bitno veći kulturološki doseg bio kad je japanski Sony izumio Walkman nego kad je Južna Koreja lansirala K-Pop u orbitu globalne pop glazbe.

Disciplina

Jedina razlika koju mogu uočiti između K-Pop boy-bendova i girl-grupa u odnosu na njihove zapadnjačke uzore ili preteče jesu disciplina i posvećenost uspjehu. Primjerice, prema BTS čak su i američki Backstreet Boys i N-Sync, britanski One Direction i Take That pa i njemački Tokio Hotel (ako ih se netko još sjeća) izgledali poput neurednih i lijenih baraba sklonih sumnjivim supstancama, Spice Girls i All Saints spram K-Pop girl-grupa poput engleskih raspuštenica sklonih binge drinkingu i uličnim tučama, a Destiny’s Child i En Vogue bile bliže američkoj djevojačkoj bandi The Lizzies iz kultnog filma Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” nego korejskom girl-bendu 2NE1.

Za razliku čak i od tih i takvih američkih i britanskih boy i girl sastava, članovi i članice K-Pop sastava izgledaju poput gadget likova ili junaka kompjuterskih igrica. Nema te plastične operacije kojima se neće podvrgnuti radi uspjeha, frizura i odjeće na koje neće pristati i vojničkog drila koji neće obaviti da bi došli do vrha. U tom smislu BTS i ostali K-Pop sastavi samo su južnokorejski kapitalistički pop proizvod, prepakiran iz formacija sjevernokorejskih komunističkih sletova. U Pjongjangu vjerni vojnici komunističke partije onog malog debelog iz dinastije Kim, a u Seulu lutkice na koncu kapitalističke južnokorejske (pop) industrije.

I baš kao što koronavirus neće ući u Sjevernu Koreju jer je Kim Jong-un hermetički zatvorio ionako slabo propusne granice svoje države, tako se ni koronavirus neće infiltrirati među K-Pop junoše jer su toliko antiseptični da bi u njima uginuo u roku ne dužem od trajanje jedne pjesme tog pop stila. Sterilniji i umjetniji od K-Pop pulena jedino mogu biti kompjuterski generirani pop idoli. To je vjerojatno naredni korak “razvoja” pop industrije pošto je pokus “in vivo” uspješno obavljen na raznim talent-natječajima te na “zamorcima” K-Popa koji svi zajedno nisu ništa drugo nego jedan veliki južnokorejski teen-idol show iz laboratorija za genetski modificirane pop organizme.

Ako sam donedavno mislio da u glazbi ne postoji ništa lošije, blesavije i besprizornije od turbo-folka sa svim njegovim parafernalijama, uključivši i preko svake mjere napumpane cice, usnice i guzice, moram priznati da sam se prevario jer K-Pop je s akterima koji se ponašaju, izgledaju, kreću i zvuče poput androida pogubnija, jadnija i odvratnija pošast, a ponekad se ta dva stila i muzički i vizualno dotiču. Ako želite shvatiti kako i zašto kapitalizam ljude svodi samo na jedinke čija je jedina svrha postojanja stvaranje profita, bacite oko i uho na BTS i ostale K-Pop pulene. A kad to shvatite, odmah ih prestanite slušati i gledati jer bi vam od K-Popa mozak mogao stradati više nego od bilo kojeg virusa.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo