Prije točno šest godina Fleet Foxes iz Seattlea održali su prvi nastup u Zagrebu, također u Tvornici kulture, promoviraući tada svoj drugi album "Helplessness Blues" koji je uslijedio tri godine nakon debija "Fleet Foxes", instantnog klasika folk-rocka u izdanju Sub Popa. Tvornica je bila krcata finim mladim svijetom, ali i starijim poklonicima folk-rocka, a nastup mi je ostao u lijepom sjećanju jer sam, kao i na njihovim albumima, uživao u minucioznim melodijama i anđeoskim vokalnih harmonijama, nalik rominjaju kiše po oknima prozora. Kiša je, naime, neizostavan dio scene Seattlea, zbog nje se tamošnji bendovi jako puno druže po prostorijama u kojima vježbaju, klubovima i barovima, a manje na otvorenom. No zato valjda u članovima Fleet Foxesa postoji ta želja za pastoralnošću i bajkovitošću; prezentirana poput snova o bijegu iz okova grada i tehnologije u jednostavnost i čistoću, vizurama veličanstvene prirode u zakutku Amerike iz kojeg dolaze.
Neke slične slike prolazile su mi kroz glavu i na ovojesenskom nastupu Fleet Foxesa na kojem su poslije šestogodišnje pauze prezentirali novi, treći album "Crack-Up" na čijoj naslovnici valovi mora tuku o oštre hridi. Doduše, taj je album najkompliciraniji je u njihovom opusu, manje sazdan na nekom krajobrazu, a više na povijesnoj i kulturnoj građi kojom se lider benda Robin Pecknold bavio po povratku na fakultet. Uvodne skladbe koncerta, upravo s tog albuma, bile su i najmanje dojmljive, jer su i najzakučastije i najneprohodnije pa sam se malo pobojao da bi mladom svijetu, koji je na moje zadovoljstvo opet dominirao ugodno popunjenom Tvornicom, takav materijal mogao biti pretežak. I ne samo njima nego i meni jer jedna je stvar suočiti se s takvim pjesmama "jedan na jedan" u miru sobe, a bitno drugačija kad ih slušate na koncertu.
Ipak, od četvrte pjesme, "Grown Ocean" i posebice pete, dobro poznate "Ragged Wood" ponovo me obuzeo onaj osjećaj koji imam kad se praskozorje zimskog, još sumčranog jutra raspukne u kristalnu vedrinu zubatog sunca, a oštar hladan zrak napokon dostatnom dozom kisika napuni pluća pušača. Pročišćenje? Upravo takvim mi se činio i drugi zagrebački nastup Fleet Foxesa, pogotovo u ključnim skladbama s prva dva albuma, poput divinske "Your Protector" u kojoj se tradicija folka i akustičnog rocka prelijeva u psihodeliju i americanu. U istoj Pecknold s družinom seže i do renesansnog trubadurstva i do baroknih korala dočim novija, nešto kasnije izvedena "Fool's Errand" stapa poetike The Banda i Beach Boysa. U vokalnim harmonijama danas im nema premca.
Iznova me zadivilo i koliko Fleet Foxes, mijenjajući svu silu instrumenata - ovaj put gotovo bez stanke, poput letećih izmjena u hokeju - vješto barataju ne samo njima nego i miješanjem tradicija engleske i američke folk-rock glazbe. Kadri su u samo jednoj skladbi, poput neopisivo prekrasne "Mykonos", krenuti od Pentanglea pa preko Love doći Crosby, Stills, Nash & Younga. Svašta se prelama u njihovoj glazbi, pa tako i utjecaji Quicksilver Messenger Servicea, Fairport Conventiona, The Incredible String Banda, The Grateful Deada i Simona & Garfunkela, no Fleet Foxes pri tome ostaju posve prepoznatljivi, samo svoji i unikatni; moderni klasici folk-rocka.
Ako se moglo staviti prigovor na relativnu mutnoću zvuka ritam-sekcije, što mislim da više ide na dušu ton-majstora nego benda, nikakvog prigovora nema na fascinantan koloplet žičanih i puhaćih instrumenata i klavijatura ili na zadivljujuću čistoću skladbe "Tiger Mountain Peasant Song" koju je, prije posljednje trećine nastupa, Pecknold izveo sam s akustičnom gitarom. Finale koje je uslijedilo sa spomenutom "Mykonos", sad već kultnom "White Winter Hymnal" (eh, da nas barem čeka tako čista, suha i hladna zima) i odjavnom, unatoč naslovu zapravo uznositom "Helplesness Blues", između kojih su smjestili vrlo složene no podjednako krasne "Third Of May/Odaigahara" i "The Shrine/Argument", bilo je u rangu stelarnih dosega najvećih autora i izvođača folk i psych-rocka, americane i country-rocka.
A kad je na bisu Pecknold, ponovo sam, izveo ugođajem drevnu i tronutu "Oliver James", koža mi se uzduž uništene kralježnice ježila od užitka da bi nas na koncu s bendom odveo do tajnovitih "Blue Ridge Mountainsa"; moguće i na samo ishodište knjige "Walden" (1854) u kojoj je Henry David Thoreau opisao dvogodišnji boravak u šumi onkraj istoimenog jezera, zgađen tadašnjom industrijalizacijom i civilizacijom. Sve sam više uvjeren da je još i danas mlađahni Robin Pecknold - premda ne bježi od moderne tehnologije i digitalne umreženosti, ali ni od akustičnih instrumenata i izgledafolk boema - zapravo ono što nazivaju "starom dušom" koja uz pomoć njegovih Fleet Foxesa dolazi u doticaj i s onim što se od prvog ukazanja Dylana, a o tome mnogo zna i Tom Waits, naziva "starom uvrnutom Amerikom". Veličanstven bend, krasan koncert, lijepo glazbeno putovanje.
