Dobrih dvanaestak godina nisam imao razloga pisati o tome zašto bismo svako toliko morali za velike i/ili samo kvalitetne pojedinačne koncerte inozemnih izvođača morali iz Hrvatske potezati do Ljubljane.
Ako su takvi odlasci do Ljubljane i bili sastavni dio mog života u Zagrebu tijekom 80-ih i 90-ih, novo stoljeće donijelo je novu koncertnu situaciju pa je bilo logičnije da su otprilike od 2002. do 2014. godine više Slovenci dolazili na koncerte u Zagreb nego Hrvati u Ljubljanu.
No, prije dvije-tri godine, pod teretom krize, ali i nekih prilično diskutabilnih odluka nekolicine najvećih koncertnih organizatora u Hrvatskoj koji su “pukli”, ponuda velikih i važnih inozemnih koncerata počela nam se distorzirati, pa i donekle urušavati. Prijelomna točka, ako je baš treba detektirati, bio je koncert Michaela Bublea, planetarno najveće zvijezde easy listening glazbe s kojom Zagreb i Hrvatska od početaka ozbiljne diskografije na ovim prostorima imaju snažnu povezanost. Unatoč tome, isti je zbog slabe prodaje ulaznica iz remetinečke Arene u studenome 2014. godine bio prebačen u onu ljubljansku, na Stožicama. Usput, taj je nastup bio nešto najbolje od pop-glazbe što sam u životu gledao i slušao uživo, pa sam s radijskim kolegom Robertom Marekovićem sklopio pakt da kad god Buble nastupa u krugu od 600 kilometara oko Zagreba, obavezno opet odemo na njegov koncert.
U međuvremenu, u lipnju 2015. godine, Arena Stožice ugostila je i Dylana da bi ujesen iste godine najveći inozemni koncert u Zagrebu bio onaj “šatro” hard rock grupe Whitesnake, koja je bila grozna, ako ne čim se pojavila, onda već također davne 1985. godine. Još poraznije i žalosnije, najveći inozemni koncerti prošle jeseni, uz Placebo, kojem nemam što prigovoriti - jer uživo je uvijek bolji nego na albumima, ali smo ga malo prečesto imali prigode gledati - bili su uvozni tribute koncerti Pink Floydu i Queen, pa Doorsima i čak dva tribute to The Beatles nastupa.
Mogli bismo početi raspravljati o tome koliko rock postaje reproduktivna muzika poput klasične glazbe, no osobno, a nisam jedini, makar ima masa publike koja uživa u tome da netko dobro svira samo tuđe pjesme, tribute koncerte u popularnoj glazbi smatram dnom glazben(ičk)e kace.
Daleko više cijenim “genijalne diletante” poput Einsturzende Neubautena i njihovih suvremenika s post-punk scene Berlina ranih 80-ih, koji su iz svog neznanja iznjedrili nepobitno veliku umjetnost, nego tipove koji soliraju kao Brian May ili sviraju precizno kao Floydi, možda čak i savršeno imitiraju Beatlese. No, svi su oni do bola patetični i uzlaudni jer unatoč tehničkom znanju nisu kadri napisati vlastitu pjesmu ni od dva akorda dok su Ramonesi, najčešće samo s tri akorda, postali najutjecajniji bend poslije Beatlesa, ako razumijete što želim reći.
I tako, da nam u na Šalatu ne dolaze Prophets Of Rage, supergrupa nastala na pepelu Rage Against The Machine, Public Enemy i Cypress Hill (26. lipnja) i The Cult (27. lipnja), metalci Sabaton i Accept (13. ožujka, Dom sportova) te prekrasni islandski čudaci Sigur Ros (20. listopada, Dom sportova) i da nam prošle jeseni nisu došli Placebo i The xx (svi u organizaciji marljive i vrijedne agencije LAA, koja u Zadar 12. kolovoza dovodi i Pet Shop Boys), mogli bismo konstatirati da je Zagreb od grada s relativno pristojnom, pa i izdašnom koncertnom ponudom postao slijepo crijevo itinerera velikih inozemnih koncerata. Joj da, dolazi nam i posve izlizani Bryan Adams (9. studeni, Arena), a utjeha će nam biti eventualni koncert Ryana Adamsa u srpnju, Macy Gray (9. ožujka, Tvornica), Afghan Whigsa i Eda Harcourta (4. lipnja, Tvornica), Ministryja (7. lipnja, Tvornica) i Warpainta (12. srpnja, Tvornica) te klupski nastupi u Močvari poput Wovenhanda (10. svibnja) i King Khana (7. lipnja).
A onda čovjek pogleda u Ljubljanu koja je donedavno, nakon slavne prošlosti u 80-ima i 90-ima, na desetak godina također postala slijepo crijevo velikih europskih koncertnih turneja, ali gle vraga, sad se tamo “druga slika kaže”. Osim što Ljubljana već godinama ima world music festival (Druga godba) kakav mi nismo nikada imali i desetljećima jazz festival kakav Zagreb nikada više neće imati, ako ga je ikad i imao, uskoro u nju dolaze ne samo Depeche Mode (14. svibnja, Arena Stožice) nego i Nick Cave & The Bad Seeds (30. listopada, Tivoli) te Pixies (12. srpnja, Križanke).
Ako bi čovjek, jer smo ih više puta ugostili u Zagrebu, još i mogao shvatiti da je Depeche Modeu na proljeće logičnije otići u Ljubljanu te da su Pixies relativno nedavno bili na INmusicu, a i Cave je svoje prve velike internacionalne korake ostvario baš u Ljubljani 80-ih (uz izdašnu potporu “turista iz Hrvatske”), pa je tamo doma koliko i u Berlinu, porazno je da će Green Day, ovaj put s podjednako dobrim punk-rock bendom Rancid, već treći put u posljednjih dvadesetak godina nastupiti u Ljubljani (6. lipnja, Arena Stožice), a ni prvi put u Zagrebu, pri čemu nije zgorega podsjetiti da su jednom bili i u Beogradu, baš kao i AC/DC čiji je Cliff Williams u Zagrebu nastupio tek kao frend simpatičnog Emira Bukovice (& The Frozen Camelsa).
Dakle, Zagreb je s velikim koncertima i službeno je A.D. 2017. postao ćorsokak europskih koncertnih turneja, a ako se zna da koncertom Green Daya i Rancida javni radio Val 202 (pandan 2. programa HR-a) obilježava 50 godina postojanja, današnja popkulturološka slika kičaste “adventske metropole” s najvećim neuređenim deponijem smeća još je jadnija i čemernija. S obzirom na trenutačno stanje u politici, pogotovo u posve urušenom Ministarstvu kulture i na sve kaotičnijem HRT-u, neku takvu RTV obljetnicu mi bismo ovdje obilježili svečanim koncertom M. Škore i M. Bulića, najvjerojatnije i M. Perkovića.
Jedino što će nas ove godine, dakle, spasiti su niz potencijalno sjajnih, gore navedenih klupskih koncerata te ljeto i festivali poput INmusica s Kings Of Leon, Alt-J, Michaelom Kiwanukom, Arcade Fire, Kasabianom, Flogging Molly i drugima te Outlooka i Dimensionsa, koji u Puli 30. kolovoza otvara Grace Jones, zatim Seasplasha i SuperUha na koje u Primošten (7. do 9. kolovoza) dolaze Billy Bragg, Shellac i Conor Oberst.